Rijeka Jordan, koja teče Bliskim Istokom u duljini od 251 kilometra, značajna je, pa i sveta, na više razina. Čini prirodnu granicu Izraela tj. Palestine s Jordanom, ulijeva se u Galilejsko more, te potom teče na jug gdje se konačno ulijeva u Mrtvo more.
Od posebnog je značaja za vjernike židovske, kršćanske i islamske vjere, jer se u Bibliji spominje kao rijeka koju su Židovi prešli kako bi ušli u Obećanu zemlju, te potom kao rijeka u kojoj je Ivan Krstitelj krstio Isusa. Spominje se i kao mjesto čuda, a brojni hodočasnici donedavno su putovali na istok kako bi se i sami krstili u njoj.
Današnji izgled rijeke Jordan samo je sjena onoga što je nekad bilo. Procjenjuje se kako je tok rijeke barem 60% siromašniji nego što je bio do 20. stoljeća. Nekoć bogata vodom, danas je na pojedinim mjestima vidimo tek u tragovima: široku malo više od desetak metara, s novom „najvećom“ dubinom od skromnih pet metara. Doslovno ju na nekim mjestima možete preskočiti – i pritom će vam se gaditi stati u nju. Što se dogodilo?
Sramota biblijskih proporcija
Godine 1964. Izrael je počeo graditi branu kojom će vodu iz Galilejskog jezera preusmjeravati u državni rezervoar vode, a s vremenom je preuzeo i vojnu kontrolu nad područjem bogatim podzemnim izvorima vode. Jordan i Sirija su podigli svoje rezervoare i kanale kojima skreću vodu iz rijeke Yarmouk na sjeveru, inače velike pritoke rijeke Jordan.
Više od polovice riječne vode tako se sada iskorištava za stanovništvo čiji broj raste, a suočeni s optužbama za nepotrebno gomilanje zaliha i potrošnju vode, vlasti prebacuju lopticu krivnje na globalno zagrijavanje i rastući broj izbjeglica.
Najgore u cijeloj priči prošli su Palestinci. Zbog izraelske kontrole nad dijelovima Zapadne Obale, Palestinci su uskraćeni za izvore vode na vlastitom teritoriju. Voda koja stiže u određenim vremenskim intervalima ljubomorno se čuva u bačvama na zgradama i pažljivo raspoređuje.
Proces isušivanja (ali i zagađenja) rijeke ubrzao se u posljednjih pola stoljeća, na što znanstvenici upozoravaju i u kontekstu isušivanja Mrtvog mora, te rekordno niskog vodostaja Galilejskog jezera.
Mrtvo more već je izgubilo trećinu svoje površine, a razina vode pada iz godine u godinu. Ovo se samo djelomično može „ispričati“ brzim isparavanjem vode iz Mrtvog mora – problem ostaje u smanjenom obujmu vode iz rijeke Jordan, ali i iskorištavanju mora koje provodi kozmetička industrija te hotelskim kompleksima u okolici koji zagađuju područje.
Bilo bi licemjerno iz pozicije Zapadnjaka zgražavati se nad ovim iskorištavanjem prirodnih resursa, kada ih i sami koristimo (samo ih srećom imamo u puno većim količinama). Na suhom Bliskom istoku situacija je teža, no napeti politički odnosi i prepucavanja također ne pomažu.
Zajednička nastojanja za zajedničkom dobrobiti – ili?
Nada leži u onima zdravog razuma, a to su mladi, ekolozi i znanstvenici iz Palestine, Izraela i Jordana, okupljeni u organizaciji „Prijatelji zemlje Bliski istok“. Baš kao što rijeka ne zna za granice, sporazume i sukoba, ni oni se ne bave time već se zajednički trude naći rješenje. Time pružaju primjer drugima kako je samo zajedničkim radom moguće pronaći i zajedničko rješenje koje će biti dobro za sve.
Upozoravaju kako će rijeka Jordan ubrzo potpuno presušiti ako se nešto ne poduzme, te kako je priča o njenom nestajanju priča o političkim sukobima i otimačini resursa. Ne traže od političara da prestanu koristiti vodu, već da pronađu zdraviji balans. Također upozoravaju kako bi trebalo spriječiti hodočasnike da se u njoj krste jer je zagađena. „Sada je to opasnost za zdravlje, a ne sveta voda“, poručuju.
Jordan nije jedina rijeka, niti jedina vodena masa kojoj prijeti ovakva opasnost. Samo je ironično kako tako značajna rijeka – što iz vjerskih, a što iz praktičnih ljudskih razloga – biva uništena od ljudske ruke. Također, simbolično je kako izvor života i potencijalna točka ujedinjenja i zajedničkog nastojanja za njenim očuvanjem sada nestaje pred našim očima.
Hoće li potreba za vodom, ali i mirom, konačno ujediniti ljude i dovesti do mira, ili će postati izvor novih sukoba? Odgovor ćemo vjerojatno saznati već za naših života.
