U siječnju 1925. godine u lučkom je gradu Nome na zapadu Aljaske, ionako udaljenom i od svega odijeljenom nepreglednim ledenim prostranstvom, izbila difterija. U to vrijeme još nije bilo cjepiva, ali zahvaljujući patologinji Anni Wessels Williams, postojao je antitoksin (protuotrov) stvoren iz izoliranog soja te bakterijske bolesti.
Iako ga je bolnica u Nomeu naručila, protuotrov nije poslan prije zime, a najbliža dostupna zaliha postojala je tek u Anchorageu, odakle je željeznicom mogla biti poslana najdalje do Nenane. Bili su zadnji dani siječnja, temperatura je bila ispod -40, a spremala se i velika oluja. Brodom, željeznicom ili avionom nije se moglo ni pokušati probiti kroz te uvjete jer aljaške zimske oluje i temperature nije moglo savladati ništa što je izmislio čovjek.
Odanost i izdržljivost
Jedina šansa za Nome bio je tradicionalni arktički način prijevoza – pseće zaprege. Ruta kojom se zimi moglo doći od doći Nomea i Neane vodila je kroz divljinu predjelom nazvanim Iditarod i bila je duga 1085 kilometara.
Organizirana je štafeta od dvadeset psećih zaprega, s ukupno 150 pasa, a humanitarnom velepothvatu priključio se i najcjenjeniji musher (vodič i trener zaprežnih pasa) na Aljasci, Leonhard Seppala, Norwežanin koji je već dugo živio u Nomeu i u „posao“ aljaških malamuta uveo sibirske haskije. Njegov pas Togo, poznat po snazi, izdržljivosti i inteligenciji, godinama je pobjeđivao na raznim utrkama. Iako je imao već 12 godina i dalje je bio u formi i željan dobrog trka.
Navečer 27. siječnja u Nenani musher Divlji Bill Shannon preuzeo je serum i krenuo prema zapadu. Sljedeći dan Seppali je javljeno da krene na istok. S 20 najboljih pasa prevođenih Togom, kroz snijeg i vjetar od kojih se ništa nije ni vidjelo ni čulo, Seppalina je zaprega prešla više od 400 kilometara u samo tri dana. Za to se vrijeme stanje u Nomeu pogoršalo i odlučeno je da će se dodati i novi zaprežni timovi u štafetu – iako se to naravno nikako nije moglo dojaviti onima koji su već bili na putu.
Seppala je tako doslovno pukom srećom naletio na Henryja Ivanoffa, dan ranije nego je itko očekivao, jer je presjekao zaleđeni Norton Sound kako bi dobio na vremenu. Preuzeli su serum, ali čekao ih je jednako opasan povratak i to ponovno preko Norton Sounda jer im je oluja bila za petama. Kao da još nije bilo dovoljno uzbuđenja, sanjke su zapele na odlomljenoj santi. Seppala je bacio Toga na kopno koji ih je nevjerojatnom snagom privukao i izvukao. Stvarno.
Zaboravljeni junak Togo
Seppala je predao serum samo 125 kilometara od Nomea i ostao odmoriti pse. Ogromna i opasna akcija odrađena je za tek malo više od pet dana. Spasonosni serum u Nome je 3. veljače donijela jedna od zaprega kasnije uključena u štafetu, prevođena musherom Gunnarom Kaasenom i vodećim psima Foxom i Baltom. Balto, koji je istrčao tek posljednju dionicu od 80 kilometara, postao je zvijezda diljem Amerike i stigao čak do Holywooda, a krajem iste godine dobio je i spomenik u njujorškom Central parku. Togo i njegov junački pothvat s u dva smjera s prijeđenih 425 kilometara, bili su zaboravljeni. Ostali timovi koji su sudjelovali u štafeti prosječno su napravili po 50 kilometara.
Pothvat je postao nacionalna senzacija i još dok je trajao nazvali su ga Serum run (Trka za serum). Sjećanje na njega oživljava i najveća i najpoznatija utrka zaprežnih pasa na svijetu Iditarod, koja se svake godine održava prvog vikenda u ožujku, a ruta joj se većim dijelom poklapa s onom kojom se prevezen serum. Togo je ipak dobio počasno mjesto u sjedištu utrke u Wasilli, 1983. godine, a nagrada Leonhard Seppala dodjeljuje se svake godine musheru koji se najbolje brinuo za svoje pse. Togo, nevjerojatan pas, koji je doživio lijepih psećih 16 godina, dobio je i svoj kip u parku Seward u New Yorku 2001., a 2019. Disney je snimio film i ispričao priču o njemu.
