Crvena majica iskidana na oba lakta, na leđima poderani ruksak iz kojega se nazire jedna bilježnica i ubrus. Ally nožem oštri svoju olovku, jer nema šiljilo, a umjesto gumice koristi svoju trošnu malu čarapu.
On prije večere ne pere ruke jer ondje nema vode, a ako uspije pojesti malo riže, sretan se odlazi igrati s prijateljima. Na kraju dana, s bakom i djedom te osmero druge djece, sjeda na trošni krevet kako bi usnuo san koji je barem malo ljepši od njegove surove stvarnosti.
„Nikad neću zaboraviti maloga Allyja kojega su roditelji ostavili jer je „javna sramota“. Ally je neplansko dijete koje u Tanzaniji nije dovoljno vrijedno. Nakon što ga je otac ostavio majci, ona ga je „proslijedila“ baki i djedu. Njegovi roditelji su uhvaćeni u „seksualnom činu“ pa su bili prisiljeni sklopiti brak. Taj brak, naravno, nije funkcionirao, a najviše od svih je propatio maleni Ally“.
Obrazovanje. Je li to nešto za jesti?
Ovako je svoju nevjerojatnu priču započeo Romano Malečić, 21-godišnji Hvaranin i svjetski putnik koji je za vrijeme pandemije otišao na drugi kraj svijeta kako bi pomogao onima kojima je to najpotrebnije. Spakirao je kofere i otišao u Arushi, mjesto u Tanzaniji u kojemu je život izrazito težak, a obrazovanje je na samom kraju liste prioriteta.
Romano je u Tanzaniji predavao engleski i pomagao djeci s posebnim potrebama. U međuvremenu je saznao da je škola koju koriste u najmu i potpuno neodrživa za 80-tak mališana koji ondje žive. Problem su prepoznali i u Arushiju pa su prije nekoliko godina započeli izgradnju nove škole. Međutim, gradnja je brzo obustavljena jer su im nedostajala financijska sredstva.
„I tu san ja uskočio, proba i pokrenuo skupljanje donacija jer mislin da svako dite ima pravo na ono osnovno, pa tako i edukaciju. To je njima stvarno jedina šansa, jedini izlaz i nešto šta im nitko oduzeti ne može. I pola godine poslin, poslin svake poruke podrške, uplate, škola je izgrađena i 80-tak mališana je dobilo novu priliku.
"Osim prikupljanja sredstava i promocije, bio sam i manager projekta u smislu da sam radio obračune i nabavu potrebnog materijala uz pomoć direktora organizacije Weze Kessya.
Također, nerijetko bi zamini postelju gradilištem, kad je tribalo čuvat materijal od lopova, jer ima svakakvog svita“, govori Romano.
"Mama, ja preksutra idem u Afriku"
Romano kaže da je u Tanzaniju otišao sasvim slučajno. Oduvijek je znao da želi volontirati u Africi. Kad je završio srednju školu, priznaje, nije bio spreman za fakultet. Krenula je i pandemija, a njegov najveći strah je bio „ostati zarobljen u zatvorenoj Hrvatskoj“.
Saznao je da je Tanzanija potpuno otvorena i da ondje nema niti jedne restrikcije. I onda je sam sebi rekao „sad ili nikad!" U srijedu je bukirao kartu, u četvrtak rekao roditeljima, a u nedjelju je krenuo u avanturu svog života.
„Najteže mi je bilo reći roditeljima. Sićan se tog momenta ka da je jučer bilo. Nisan ni sam zna šta radin, al kartu san već kupio, tako da je bilo gotovo. Sićan se one svoje rečenice: “Mama, ja preksutra idem u Afriku”, šutnje koja je uslijedila, materinih suza, tatinih riči “Sine, reci mi di san ja to fali u odgoju?” i svoje sestre koja je stala između dvi vatre pokušavajući ih primirit i pripremit teren.“
U Tanzaniji živi kontroverzan narod, govori Romano. Njihov pokojni predsjednik Magufuli je, početkom zdravstvene krize, testirao lubenicu, papaju i kozu na COVID, a nakon što su rezultati ispali pozitivni, proglasio je pandemiju prevarom i ukinuo sve restrikcije.
"Pole, pole", ili u prijevodu - "pomalo"
Ljudi su ondje susretljivi, ali potpuno drugačiji od nas. Bijelcima ili „muzungu“ daju malo previše pozornosti. Stalno nešto dovikuju i sasvim je normalno dirati čovjeka kojega ne poznaješ. Brzo shvatiš da to rade iz znatiželje, a ne iz loše namjere. Na bijelce gledaju kao na hodajuće bankomate. Dobri su oni ljudi, pomoći će ti ako trebaš, ali će ti sve pokušati naplatiti, objasnio je Romano.
„Ne mogu reći da mi se sviđa njihov mentalitet. Poštujem ga, ali mi smeta koncept njihova konzervativnog društva. Njihov odnos prema ženama i djeci je strašan, ali ne krivim ljude, nego nedostatak edukacije i zatvorenost koja je karakteristika njihove kulture. Jedino što mi se uistinu sviđa je „pole pole“ koncept, koji bi mogao opisat kao dalmatinski „pomalo“.
U Tanzaniji smatraju da se veličina čovjeka mjeri po broju djece koju odgaja. To je njihov glavni problem, koji ujedno govori o položaju žena u njihovom društvu. Žene treba rađati „koliko god može“, a muškarci prakticiraju poligamiju. Nerijetko se dogodi da muškarac ostavi obitelj zbog druge žene, a njegova stara obitelj tada ostaje na cesti, sama i bez ikakve pomoći.
Djeca ondje imaju priliku ići u javnu školu. Međutim, mališani koja završe javne škole ne mogu ići na fakultet jer obrazovni sustav smatra da nemaju kvalitetno predznanje. Oni koji nemaju priliku ići u privatne škole, od malih nogu znaju kako će izgledati njihov život.
„Mi zapadnjaci bi trebali biti zahvalni na svemu što imamo. Obično mislimo da živimo skromno i da imamo osnovno, ali to je daleko od istine kad zavirite u afričku kulturu. Pitka voda, spiza, krov nad glavom, zdravstvena zaštita i edukacija…to je nešto o čemu oni mogu samo sanjati“, napominje Romano.
U Tanzaniji je hrana "za razboljeti se"
Na pitanje kako se hranio i što jedu ljudi u Tanzaniji, Romanu nije bilo lako odgovoriti. Prisjetio se monotonih obroka koje je morao jesti iz dana u dan. Ondje se jedu pretežno ugljikohidrati jer su najjeftiniji, banane u svim mogućim varijantama te riža ili grah. Ondje nema hladnjaka pa se na mliječne proizvode gleda kao na suho zlato.
Prehrana je utjecala i na njegovo zdravlje. Općenito, daleke destinacije ponekad mogu opteretiti naše zdravlje pa se svjetski putnici nerijetko suočavaju s neugodnim zdravstvenim stanjima.
„U Tanzaniji se sve svodi na probavne probleme ili konstipacije. Ne možeš danima na WC zbog svih banana i riže koje si pojea ili trčiš svakih 10 minuti na “WC” (čitaj: rupa u podu) zbog trovanja hranom ili vodom.
Zbog toga san smršavio devet kila, i ka rezultat mi je počela opadat kosa. Onda su mi dijagnosticirali “malnutriciju”, odnosno nedostatak vitamina, proteina i minerala.
S malnutricijom mi je pao imunitet i na sebe san tako osjetljiv ka magnet povlačio svaku infekciju. Od desnog oka na koje nisan danima moga vidit, tonsilitisa zbog kojeg danima nisan moga jest ni govorit, ringworma ili lišaja koji se udomaćio na desnoj ruci, i na kraju, najgoreg - celulitisa zbog kojeg tjednima nisan moga stat na nogu, a koji se bez obzira na sve antibiotike neprestano vraća“, govori Romano.
Iskustvo koje mu je promijenilo život
Teško se bilo suočiti s fizičkim problemima koji su ga mučili na putovanju, ali priznaje da je za njega ipak bilo najteže gledati djecu koja proživljavaju patnje afričkog društva. Gladni i nasmijani mališani, s muhama na glavi, u kolibama od kravljeg izmeta, zaraženi HIV-om i pronađeni na autobusnoj stanici, pokazuju više zahvalnosti nego bilo koji suvremeni klinac s pametnim telefonom u ruci.
Bez obzira na sve napore koje je doživio, s ove životne avanture se vratio punih baterija. Volontiranje u Africi ga je promijenilo na bolje, a nakon toga je krenuo istraživati svijet. Obišao je cijelu Europu, šest mjeseci je proveo u SAD-u, posjetio je još i Keniju, Maroko, nedavno je upoznao surovu prirodu prekrasnog Arktika, a javio nam se s Kostarike.
Ovaj mladić velika srca je u svojih tankih 20 godina života upoznao kuglu zemaljsku i samoga sebe pa ne sumnjamo da će u godinama koje dolaze nastaviti svijet činiti ljepšim mjestom.
