Put u Papuansku Novu Gvineju mnogi opisuju kao pionirski povratak kući, Zemlji kakvu su poznavali naši preci i navikama koje su formirali iz prirode i za prirodu. Netaknuti otoci, čarobni grebeni, spektakularna kišna šuma i više od tisuću plemenskih skupina koje ondje žive, pričaju nevjerojatnu priču o dubokoj povezanosti između čovjeka i Zemlje.
U zelenom prostranstvu Nove Gvineje, posebno su se istaknule crvena i žuta, boje plemena Huli, koje stoljećima fascinira cijeli svijet. Pleme Huli Wigmen je starosjedilački narod koji živi u okruzima Tari, Margaraima i Komo. Ovi okruzi čine južno gorje Papuanske Nove Gvineje u kojemu je dom pronašlo oko 100 tisuća šarenih ratnika koji svoju snagu mjere – oblikovanjem frizure i nanošenjem šminke.
Huli u ovoj regiji žive više od tisuću godina. Vjeruju da su nastali od muškog pretka Huli koji je, prema njihovoj legendi, bio prvi čovjek koji se bavio poljoprivredom. Danas žive od vrtlarstva i stočarstva, a svinja je njihovo glavno sredstvo razmjene. Javnost je ovo pleme upoznala tek 1934., nakon što su dvojica europskih pustolova ubila grupu od 50 Huli ratnika.
Trnoviti put u svijet odraslih
Crvena i žuta boja krase njihova lica, nevjerojatne skulpture na glavi privlače pažnju cijeloga svijeta, a žestoki zvukovi tradicionalnih bubnjeva čuvaju njihovu sigurnost. Muškarci plemena Huli, poznati su po bojanju lica u žutu boju koju dobivaju iz svete gline ambue i tijela u oker crvenu, šarenoj odjeći, modnim dodatcima i dramatičnim perikama koje izrađuju godinama.
Perike plemena Huli su napravljene od prave kose. Čim dječak napuni 14 godina, on kreće na rigorozno putovanje prema odrasloj dobi koje uključuje ograničenu prehranu, vrlo malo sna, tabue i procese plemenske magije.
Ovo putovanje obično traje oko tri godine, a neki su "sretnici" gotovi i za 18 mjeseci. Mladići postaju polaznici tradicionalne Huli škole i ondje dobivaju detaljne upute oko biološkog i ritualnog procesa maskulinizacije. Kroz taj period im je zabranjen kontat s bilo kojom ženom, uključujući i njihove majke, a seksualni odnosi su strogo zabranjeni jer mogu zagaditi njihovu mušku bit.
Vjeruje se da kombinacija magije i posebne prehrane pomaže mladom muškarcu da mu kosa naraste i da u konačnici postane bolji ratnik. Kako bi njegova kosa bila spremna za šišanje i izradu perike, tri puta dnevno se prska posebnom mješavinom trava. Dječak u tom periodu ne smije jesti svinjsko srce, omiljenu Huli deliciju, kao ni začinjenu i masnu hranu. Mora spavati na leđima, glavom naslonjenom na ciglu kako ne bi zgnječio pramenove, a plemenski barber mu svakodnevno provjerava frizuru, šiša pramenove i posebnom spravom od bambusa oblikuje frizuru.
Nakon tri godine dječak dolazi u punoljetnu dob, poseban period u njihovom životu, u kojemu se kosa pažljivo skida s glave i utka u tradicionalnu Huli periku. Na periku se naknadno dodaju krila, perje i glave rajskih ptica. Dječak danas može odbiti polazak ove škole, ali će to jako utjecati na njegovu budućnost. Neće se moći oženiti, stvoriti obitelj, sudjelovati na festivalima i postati ponosni Huli ratnik.
Osveta se služi hladna
Huli muškarac svoje bogatstvo mjeri u broju svinja koje posjeduje. Svinje se koriste za plaćanje miraza, smrti ili drugih ritualnih razmjena. Svinje žive u rovovima, koji ujedno definiraju obiteljske granice i štite selo od neprijateljskih invazija. Pleme nema poglavicu, a njihova se moć mjeri umijećem huškanja, rješavanjem sporova te brojem svinja i školjaka koje posjeduje.
Unutar plemena Huli ne vlada mir, već sveto ratovanje koje nikada ne prestaje. Osveta je, smatra ovo posebno pleme, bolja od svake mirne nagodbe i glavna je karakteristika njihove kulture. Većina Huli ratova su osobni sukobi koji se vode cijeloga života. Dakle, ako se jedna obitelj na neki način zamjeri drugoj, drugoj je cilj uzvratiti većom mjerom. I tako u krug…
Upravo su ti ratovi najčešći povod uplitanja modernog svijeta u kulturu i tradiciju plemena Huli. Mnogi ih žele spriječiti, što bitno utječe na način života koji su gradili stoljećima. Osim uplitanja u međusobne ratove, moderni svijet iskorištava njihovo stanište krčenjem šuma i vađenjem prirodnog plina.
Jedan od najvećih problema ovog posebnog plemena je uništavanje njihovog doma. Razvoj infrastrukture uništava njihovu šumu i ubija ptice čije perje koriste za izradu perika, a mnogi profiteri, poput razvojnih organizacija, iskorištavaju njihovu nepismenost kako bi po nevjerojatno malim cijenama kupili njihovu zemlju. Mnogi su počeli učiti engleski jezik kako bi mogli sudjelovati na tržištu i kako bi, prividnim spajanjem s modernih svijetom, spasili sebe i svoj dom.
Neobični zakoni plemena Himba: Priča o crvenim ženama kojima je kupanje strogo zabranjeno
