Nakon Korejskog rata koji je završio 1953. godine, brojne izbjeglice u Južnoj Koreji nahrupile su u urbana područja u potrazi za novim domom ili poslom.
No, kako za osiromašeno stanovništvo nije bilo mjesta u gradovima, velik dio njih počeo je skvotirati u improviziranim nastambama na okolnim brdima.
Mnogi od njih dovezeni su ondje kamionima gdje su samo izbačeni i prepušteni sebi, ne znajući ni gdje se nalaze. Vlasti su im osigurale šatore u kojima su se morali stiskati i snalaziti.
Stoga su sami krenuli u gradnju novih domova, kopanja bunara, pokretanja poslova. Neki su iskoristili svoja majstorska znanja, drugi su otvorili dućane, treći su se organizirali kako bi pružili inače javne usluge poput zdravstva i obrazovanja.
Naselja koja su niknula na brdima bila su neugledna, neplanski građena i strma, a njegove uske vijugave ulice su bile bezimene. Izgledom su podsjećale na favele ili afrička naselja bez ikakve infrastrukture.
Mjesečeva naselja
Pa ipak, dobila su romantično ime: „daldongnae“ ili Mjesečeva naselja. Razlog je ležao u činjenici da su zbog svojeg položaja u visinama bili bliže Mjesecu nego gradovima (barem se tako činilo), a i sami su imali ljepši pogled na noćno nebo od stanovnika natrpanih gradova.
Tek od 1980-ih vlasti su počele s uređenjem brdskih geta. Stare kuće su srušene i počela je gradnja stanova i zgrada koji će bolje udovoljavati potrebama svojih stanovnika. U tom procesu pomogli su i lokalni umjetnici koji su ukrasili ulice i zidove šarenim muralima i grafitima.
Možda najpoznatije takvo selo je tzv. Gamcheon selo kulture na rubovima grada Busana. Njegove kućice su kričavih boja, vidljive izdaleka. Crvene, tirkizne, žute, zelene… Naprosto ih ne možete promašiti pogledate li u brda iza grada.
Slično je i selo murala Ihwa, smješteno kraj Seoula. U njegovoj revitalizaciji sudjelovalo je čak 70 umjetnika koji su 2006. godine ukrasili čak i najobičnije dijelove maštovitim crtežima i ilustracijama.
Dojučerašnja naselja za sirotinju tako su postala svojevrsna turistička atrakcija i živopisna mjesta koja unose šarenilo i veselje u tmurne panorame jednoličnih gradova punih staklenih i sivih nebodera.
„Bilo smo siromašni, ali puni duha“
To je sa sobom povuklo i druge posljedice. Mali dućani i njihovi radnici koji su ovdje proveli cijeli život sada gube bitku spram velikih supermarketa koji se otvaraju u blizini. Više od polovice ljudi napustilo je svoje domove, na čijim se vratima sada mogu vidjeti crveni natpisi „Zabranjen pristup“ ili „Za rušenje“.
Premda su se za života namučili, stariji stanovnici koji i danas žive u Mjesečevim selima s nostalgijom se sjećaju starih dana – druženja u ulici, zajedničkih „radnih akcija“, dijeljenja i solidarnosti koja ih je održala. Tvrde kako su „bili siromašni, ali puni duha“.
Oni koji su odselili, ostali su u kontaktu s bivšim susjedima jer ih, kako kažu, trenuci provedeni s njima vraćaju u djetinjstvo.
Želite li upoznati ova naselja i stanovnike kojih je svaki dan sve manje, prije nego ih preuzmu investitori i agencije za nekretnine, sada je prilika jer se očekuje kako ih kroz pet godina više neće ni biti.
