Radili su u prijestolnici moćnog kraljevstva na otoku, slavnoj Velikoj Britaniji, baš u doba druge industrijske revolucije. London je postao užurbaniji i napučeniji, posla je bilo sve više. Pa ipak, situacija za taksiste nije bila baš zgodna, a upravo iz te nezgode proizašla su slikovita zdanja koja i danas možemo sresti na ulicama Otoka. Osim što omogućuju fin i jeftin obrok, čuvari su tradicije u doba kada im prijeti odumiranje.
Ni na wc bez svog auta ili konja
Prema engleskom zakonu, jednom kad bi stali na taksi stajalište, vozači nisu smjeli napuštati svoj automobil ili konjsku zapregu – zbog toga im je bilo nezgodno otići na toalet ili kupiti obrok.
Čak i ako bi parkirali ispred puba, morali bi platiti nekoga da im pričuva auto (vremena su bila nesigurnija, auti su bili rjeđi, a nije bilo nadzornih kamera). Zbog toga su često zapošljavali dodatnu osobu koja bi se bavila time, kao i nošenjem prtljage i sličnih poslova koji su dodatno koštali.
Osim toga, postojala je opasnost da po ulasku u pub vozač „zaglavi“ za šankom i izađe pripit. Zvuči smješno, no problem je bio stvaran – nismo zločesti, samo je ovo Engleska.
Sklonište od kiše, mjesto za druženje i jeftin obrok
Jednoj mušteriji je nemogućnost pronalaska trijeznog vozača bila kap koja je prelila čašu. Krajem 19. stoljeća, točnije 1875. godine, osnovao je fondaciju Cabmen's Shelter koja je izgradila prepoznatljive zelene kućice ili kabine za taksiste i kočijaše. Čak i danas možete vidjeti inicijale CSF na krovu.
Podignute su blizu ceste da bi bile „nadohvat ruke“, baš kao i nekadašnje kabine kraj kojih su „parkirali“ kočijaši sa svojim konjima. U moderna „skloništa za taksiste“ vozači su mogli ući, i pritom su jedini imali takvu dozvolu (osim osobe koja je unutra već radila).
Budući da su stajale uz samu cestu, nisu smjele biti velike. Unatoč tome, u njih je bez problema moglo stati i po desetak vozača koji su po povoljnijim cijenama mogli kupiti hranu i toplo piće, te međusobno komentirati događanja uz dnevne novine i časopise. A šuškalo se i o raskošnim blagdanskim feštama u hladnim danima…
Kako sami taksisti ističu – posao vozača prilično je usamljen posao, iako cijele dane provode s ljudima. No, oni uđu u auto, ponekad ispričaju što ih muči, popričaju s vozačem ili istresu svoje frustracije, te brzo odu. Ovo je bila idealna prilika za socijalizaciju s kolegama.
Engleski pisac Thomas Burke pisao je brojne tekstove o Londonu, nazvavši ih „londonskim autobiografijama“. U svom djelu „London moga vremena“ iz 1930-ih, spominje skloništa za taksiste kao omiljeno mjesto mladih pjesnika koji su ovdje dolazili u trenucima nesanice na slaninu i jaja: „Ne zato što su htjeli slaninu i jaja u 4 ujutro, već zato što to nije bilo nešto što bi buržoazija radila niti mjesto na koje bi išla“.
Neke od njih privukle su i poznate osobe, a početkom 20. stoljeća ona na Piccadillyju imala je i prošvercan šampanjac za posebne prigode. Neka nas to ne čudi jer su postojali vozači koji su uživali poseban prestiž i dobro zarađivali. To su uglavnom bili oni koji su vozili poznate crne taksije. Za stjecanje licence trebalo je proći poseban ispit zvan jednostavno „The Knowledge“, čime su demonstrirali izuzetno poznavanje londonskih ulica, cesti, važnih zgrada itd.
Tek neke su preživjele do danas
Moderno doba uzelo je svoje: danas vozači rade dulje i više, s manjim pauzama. Postoje brojne druge opcije hrane za ponijeti, a više nije ni toliki problem napustiti auto. Grad je veći, veze između ljudi su tanje, pa nema više ni toliko radničke prisnosti. Do Prvog svjetskog rata na ulicama Londona kućica za taksiste bilo je oko 60, a danas je preživjelo tek oko 13 njih.
Vozači taksija i dalje su privilegirani jer jedini mogu ući u njih, no kako ih je manje, kućice su postale i svojevrsni „food trucks“ s hranom za ponijeti namijenjenom „običnim“ ljudima i prolaznicima. To je postao način za stjecanje dodatne zarade, a u ljetnim danima neki se potrude i postave čak i mali stol sa suncobranom na cestu, kao terasu.
Na meniju su najčešće tipična engleska jela kao što je sočni kalorični doručak od jaja, slanine, kobasice, sira itd., a uz hranu se poslužuju i bezalkoholna pića poput čaja, kave i tople čokolade.
Moglo bi se reći kako se ni hrana nije mnogo promijenila od početaka ovih skloništa, ostavši klasična britanska kakvu je znamo. Za manje od sto kuna možete pojesti obilan obrok za dvoje i popiti piće u svojevrsnom muzeju u srcu Londona.
Želite li ih posjetiti, savjetujemo vam da iskoristite priliku u rujnu. Naime, svake godine, obično u trećem vikendu rujna održava se Open House London, festival posvećen arhitekturi i urbanom krajoliku grada. U tom periodu imate posebnu šansu: ući u kabine koje su ostatak godine kao prave čuvarice tradicije rezervirane samo za taksiste.
