„Ljudi čekaju na naše buseve jer su predivni. Čekaju ne zato što trebaju negdje stići, već jer se žele voziti u njima“, objašnjava mladi vozač busa u Pakistanu. Ako se pitate zašto bi netko čekao na putovanje samo zbog busa, očito još niste vidjeli slavne pakistanske autobuse – ali u budućnosti ćete ih viđati sve češće jer su osvojili srca diljem svijeta.
Posebna vrsta umjetnosti rođena je na jugu Azije, a naročito u Indiji i Pakistanu, u trenutku kada su se mladi umjetnici primili boja i odlučili ukrasiti ono što nikome ne bi palo na pamet – dosadne, prašnjave, prljave, svakodnevne autobuse i kamione.
Ukrašavanje je s vremenom uzelo takvog maha da se neki busevi i kamioni danas mogu pohvaliti okićenošću i bojama vrijednima tisuće dolara. Motivi koji se pritom koriste uglavnom su oni koji će vozača podsjetiti na njegov dom dok provodi dane na dalekim cestama i velikim udaljenostima, pogotovo kada su u pitanju oni koji voze mjesecima. Ima tu i kaligrafije, raznih drvenih rezbarija, ogledalaca, pa čak i povijesnih scena, vjerskih motiva i pjesničkih stihova.
Slogani i natpisi kojima su ukrašeni kamioni često su i odraz društvenih i političkih okolnosti, pa ako ne budu uklonjeni ili promijenjeni, imat ćemo zanimljive uspomene na jedno doba. Čest slogan koji možete vidjeti na ovim busevima jest „Horn, please“ tj. molba vozačima iza kamiona ili busa da potrube kako bi ih upozorili da se približavaju straga te da žele pretjecati.
A kad smo spomenuli da su ove mobilne eksplozije boja osvojile cijeli svijet, nismo lagali. Brojni dizajneri počeli su koristiti šarolike autobuse i kamione kao inspiraciju za oslikavanje cipela, torbi i odjeće. Čak se i talijanska modna kuća Dolce & Gabbana u kampanji 2015. godine poslužila tzv. umjetnošću kamiona u svojim kreacijama.
Premda su mediji tek nedavno počeli pisati o ovom fenomenu, on je u Pakistanu prisutan već dugo. Sve je počelo 1920-ih godina kada su iz Engleske na ovo područje uvezeni tzv. Bedford kamioni, opremljeni velikim drvenim pramcima i logom koji je davao do znanja čak i nepismenim ljudima tko je vlasnik kamiona.
Baš kao što različiti crteži na antičkom posuđu govore o tome kome su pripadali i u što su vjerovali njihovi vlasnici, danas stanovnici Pakistana i Indije otprilike mogu procijeniti po dizajnu autobusa ili kamiona iz koje regije potječe i kojoj etničkoj skupini pripada.
S vremenom je ukrašavanje kamiona prešlo u pravo malo natjecanje jer su upadljivost i raskoš donosili i veću prepoznatljivost, popularnost, pa samim time i više posla tj. zarade. Neki su otišli toliko daleko da su svu zaradu uložili u ukrašavanje kamiona – time je ova umjetnost postala svrha samoj sebi, pa i po cijenu uštede na uređenju doma u kojem zapravo žive.
