Masivna srednjovjekovna utvrda jedan je od ponosa sirijskog grada Alepa, glavni simbol njegovih razglednica i podsjetnik na mučnu povijest koja se prelama preko leđa stare civilizacije. Ovim prostorima protutnjali su Armenci, Grci, Bizant, Osmanlije, a stradala je i u sukobima tijekom bitke za Alep proteklog desetljeća.
Sam Alep jedan je od najstarijih nastanjenih gradova u povijesti. Danas je jedan od kulturnih i vjerskih središta Bliskog Istoka, a njegov stari dio uvršten je na popis UNESCO-ove svjetske baštine.
Ovaj dio grada omeđen je zidinama u kojima se nalaze Velika džamija, grobnica Zaharije (oca Ivana Krstitelja), najveća natkrivena povijesna tržnica na svijetu – Al-Madina Souq, dragocjene palače i vile, Nacionalna knjižnica, te naravno – nepokorena tvrđava na brdu.
Od Abrahama do modernih turista
Smatra se jednim od najvećih i najstarijih dvoraca svijeta čija upotreba seže do čak 3 tisuće godine prije Krista kada je na istom brdu izgrađen hram bogu Hadadu, bogu oluje i kiše.
Postoje priče kako je upravo praotac kršćana, muslimana i Židova, i prvi vjernik u Boga – Abraham – koračao ovim brdom sa svojom ovcom, te nahranio gladne njenim mlijekom. Grčki vladar Seleuk I. Nikator postavio je temelje utvrde te i danas mjestimično možemo vidjeti helenski utjecaj u rasporedu ulica.
U 7. stoljeću, kada se islam počeo širiti s Arapskog poluotoka na istok te duž sjeverne Afrike do Portugala i Španjolske, Alep je postao dio moćnog kalifata te politički i ekonomski ojačao.
Tvrđava je poslužila u obrani grada tijekom napada kršćanske vojske za Križarskih ratova, a zasjala je i ojačala početkom 13. stoljeća kada je vladao al-Zahir al-Ghazi, poznatiji kao sin moćnog i poštovanog sultana Saladina.
Kasnije je djelomično uništena u mongolskoj invaziji, a za vrijeme Osmanlija njen značaj opada jer se grad počinje širiti van gradskih zidina. Posljednji udarac zadao je potres 1822. godine nakon kojeg su u tvrđavi ostali samo vojnici.
U 20. stoljeću postala je turistička atrakcija i ponosni simbol grada. U njenom amfiteatru su se održavali koncerti i kulturna događanja, a s njenih zidina prostirao se beskrajan panoramski pogled na tisuće zgrada, minareta, osvijetljenih trgova i bazara.
„Vidjela je kosti tisuće carstava“
Pogled na okolni istočnjački žamor i prostrane ulice s redovima palmi, danas je zamijenio pogled na ruševine i ratne ožiljke. Status UNESCO-ove svjetske baštine je zbog ratnih sukoba 2000-ih godina promijenjen u „svjetsku baštinu u opasnosti“.
Procjenjuje se kako je između 30 i 60 posto starog grada djelomično ili teško uništeno u sukobima. No, zahvaljujući restauracijama tvrđava je nedavno obnovljena i službeno otvorena za javnost. Određeni dijelovi još uvijek su nedostupni jer se provode radovi, ali polako se vraćaju život i nada.
Na kraju, ostaje „utjeha“ da je i ova tužna epizoda bila samo još jedna u ulozi koja joj je namijenjena kao obrambenoj utvrdi – pa kao takvoj i još jedna pobjeda u nizu.
Mark Twain je, prolazeći Damaskom, zapisao o njemu ove riječi – no one se mogu prenijeti na ostatak Sirije, pa tako i Alep i njegovu slavnu ljepoticu:
„Pođi koliko god želiš u povijest, ona će uvijek biti. U spisima svakog stoljeća, unatrag četiri tisuće godina, spominje se njeno ime i pjeva u njenu čast. Za nju, godine su samo trenuci, a desetljeća prolete u trenu. Ona ne mjeri vrijeme danima, mjesecima i godinama, već carstvima koja promatra u usponu, slavi i propasti.
Vidjela je temelje Balbeka, Tebe i Efeza. Vidjela je ova sela kako rastu u moćne gradove i zadivljuju svijet svojom grandioznošću. I vidjela ih je opustošene, ostavljene, prepuštene sovama i šišmišima. Vidjela je Izraelitsko kraljevstvo, uzvišeno i uništeno. Vidjela je Grčku kako se uzdiže i cvate dvije tisuće godina, pa umire. Vidjela je kako se gradi Rim, i kako svojom snagom baca svijet u sjenu. I vidjela ga je kako propada. (…)
Vidjela je osušene kosti tisuće carstava, i vidjet će ih još toliko prije nego umre.“
