Ruševine goleme brane Gleno nedaleko od Bergama, među lombardskim Alpama stoje na meti vremena i tužno podsjećaju na jednu od najvećih hidrotehničkih pogrešaka 20. stoljeća. Brana Gleno, koja je trebala biti još jedan dokaz malih pobjeda čovjeka nad prirodom, napravila je nepopravljivu štetu.
Izgradnja hidroelektrane u dolini Scalve započela je još 1916. godine, ali projekt je bio osuđen na propast – kako zbog loših materijala, tako i nestručnih ljudi koji su na njoj radili.
Usred radova, početna ideja da se izgradi velika gravitacijska brana koja se vodi suprotstavlja vlastitom težinom je promijenjena i pala je odluka o lučnoj brani, koja je mnogo tanja od gravitacijske. Lučne brane nastale su sa idejom da se uštedi na troškovima materijala i vremenu gradnje. No zbog smanjenih mjera imaju mnogo veće deformacije, pa je za njih od velikog značaja i pitanje čvrstoće betona.
Netom nakon što je brana bila dovršena, teške kiše su napunile spremnik, a propuštanje vode zabrinulo je stanovnike koji su živjeli u dolini. Bilo je prekasno da se šteta popravi; 1. prosinca, 1923. godine u 7:15 ujutro zbila se tragedija – brana se urušila, a milijuni kubičnih metara vode jurnuli su u selo. U poplavi je nastradalo 356 ljudi, a osim kuća, uništili su se i mostovi te ceste.
Ostao je tek betonski div od gotovo 50 metara s golemom pukotinom u središtu, a zlokobne ruševine i dalje nepomično stoje, kao šaka u oko idiličnom alpskom krajoliku. Branu posjećuju tek lovci na napuštene građevine kako bi uhvatili jeku tjeskobe i nemira svojim objektivima.
