I ove godine, dvanaesti puta zaredom (2021.sajam nije održan), sam bio na 43. po redu Međunarodnom beogradskom sajmu turizma. Istovremeno su održani 17. HORECA-OPREMA sajam i 12. Međunarodni sajam vina Beowine.
Slogan Sajma "Između planina i mora" ,vjerujem, pogodio je ukus najvećega dijela publike zainteresirane za putovanja. Jer je osim tradicionalnih morskih destinacija (iz Srbije se najviše odlazi na more u Grčku i Crnu Goru) vidan interes iskazan za planinski turizam, prirodu, čisti zrak sa bogatom gastronomskom ponudom primjerice na Zlatiboru i Kopaoniku. Na Sajmu je ove godine bilo preko 30 tisuća posjetitelja koji su mogli vidjeti oko 400 štandova sa izlagačima iz 25 zemalja. Ta brojka je prepolovljena u odnosu na 2020. godinu iz razumljivih covid razloga koji su otežavali djelatnost svima u svijetu. Inače, 2020. sudjelovalo je 55 zemalja na preko 1000 štandova iz cijeloga svijeta. Po prvi puta su predstavljene nove u svjetskim okvirima atraktivne destinacije: egzotična Malezija, bajkoviti Maldivi, Demokratska Republika Sao Tome i Principe te Angola.
TOS (Turistička organizacija Srbije) predstavila je novi brend "Srbija.Doživi" koji je rađen u suradnji s nacionalnom platformom "Srbija stvara". Tradicionalno je hala broj četiri mjesto gdje su izlagali, već spomenuti TOS i TOB (Turistička organizacija Beograda) ali i preko 100 općina i gradova sa za domicilno stanovništo atraktivnim banjama (vodenim i zračnim toplicama), planinskim i drugim značajnim destinacijama.
Na štandu TOB-a je prikazano pet novih turističkih filmova o Beogradu pod zajedničkim imenom "Priče iz života jednoga grada". O tim mjestima Kalemegdan, Skadarlija (Svi ukusi boemske Skadarlije), Teslinom muzeju i spomenicima posvećenim Tesli...govorio je direktor Tob-a Miodrag Popović u duetu sa PR-icom Jelenom Stanković.
Filmove je napravio nagrađivani autor Dušan Stojančević dugogodišnji suradnik TOB-a. Inače, znameniti skadarlijski restoran Tri šešira nedavno je uvršten među pet najboljih svjetskih restorana u odabiru portala Taste Atlas (Atlas ukusa).
Hrvatska već nekoliko godina nema štand HTZ-a. Ali je svo vrijeme nazočna Turistička zajednica grada Zagreba s ponekim gostom. Predstavljanje tz Zagreba ima smisla jer su posjetitelji iz Srbije, a posebno u najjačim turističkim adventskim godinama 2018., 19., 20 bili najbrojniji u regiji. Od ove godine se očekuje jedan široki turistički zamah na kontinentu i u Zagrebu, a tamošnja publika osim na Jadran voli posebno doći u naš glavni grad. Stoga sajmova nikad dosta. Na štandu je bila i predstavnica hotela Le Premier iz Držislavove te predstavnik agencije Uniline putničke agencije iz Pule iz Zagreba. Predstavnice TZ Zagreba su bile Morana Suton (voditeljica) i Antonija Smolić. Na štandu Too magazina bila je predstavljena TZ Kvarnera kojima je glavni turistički adut, osim želje Beograđana da dođu na Kvarner, bila avionska linija Beograd-Rijeka koja počinje sa letovima 15.6 i traje do 15.9.
Tijekom sajamskih dana bio sam u nekoliko restorana, a opet me je svojom kuhinjom, poslugom i ljubaznošću cijeloga osoblja oduševila Velika Skadarlija koja se, kako joj ime kaže, nalazi na početku Skadarlije preko puta Bajlonijeve pijace, još jednog mjesta koje svakako vrijedi posjetiti. Nekada je taj lokal bio poznat kao posljednje mjesto u noći u kojemu još možete popiti piće. Sada nakon renoviranja kojeg je napravio vlasnik Goran Šarančić to je lijepo uređeno mjesto s vrhunskom kuhinjom i odličnom vinskom kartom.
U ovo proljetno doba proradila je i atraktivna terasa s fontanom u sredini na kojoj se može smjestiti pedesetak gostiju. Voditelj restorana Slobodan Šarančić pobrinuo se i za muziku. Trio vrlo dobrih muzičara (harmonika, violina ,bas) koji su na moj upit o imenu odgovorili - No name trio, ima širok repertoar pjesama, a s instrumentalima tek obaraju, kako bi rekli u Beogradu. Prvo jelo tog popodneva bila je teleća čorba (ragu od telećega mesa, korijenastog povrća i vrhnja uz druge uobičajene dodatke) bila je gusta, osvježavajuća i dobra priprema za meso koje je slijedilo. Bila su to dimljena rebra (pečena, premazana medom, zalivena crnim vinom sa svježim crvenim lukom i prženim krumpirima) koja sam davno prvi puta kušao na drugoj strani svijeta u Melbournu i od tada sam njihov fan. Hrskavo, slasno, bez suvišnih dodataka, meso odlične teksture.
Salata šopska, a čaša crnog cabernet sauvignona Ponoć iz podruma Tošić se idealno uklopila. Probao sam još i tamjaniku iz istoga podruma, nakon čorbe, i ocjena ista - odličan. Sve pohvale kuhinji, a konobarica Marija donijela je još i desert, kaloričnu slatku "bombu"- suvu pitu punjenu suhim šljivama. Samo ovo slatko i čaša vina dovoljni su za obrok! Tko ne vjeruje neka proba. Za drugim ručkom osim neizostavne čorbe kušao sam jednostavni specijalitet pohanu papriku punjenu sirom, koju ne možete pronaći u Zagrebu, a jednostavno je i efektno toplo predjelo. Sada je u čaši bila tamjanika podruma Aleksić, a za slatko nije bilo vremena ni mjesta u želucu. Preporuka budućim posjetiteljima Beograda cijene su povoljne, a zadovoljstvo uz No name trio, veliko!
U ulici Nemanjića bana veliki hercegovački vinar Radivoj Vukoje otvorio je vinoteku i kušaonicu "Vukoje". Tu smo, malo šesteročlano društvo, u sitnim satima otvarali i kušali bar sedam sjajnih vina iz ovoga podruma. Žilavka selekcija, cuvee Primavera 2019., Galerija Tamjanika 2019., Galerija Merlot 2017., Hercegovački vranac 2016., Tribunia (chardonnay i malvasia dubrovačka) 2016., Tribunia cabernet sauvignon&merlot 2015. Vatromet mirisa i okusa uz domaći hercegovački pršut, kozji sir, kačkavalj, šunku i još ponešto. Sva vina su bila poslužena u vrhunskim čašama. Posjetiti.
U Beogradu su se praktički u isto vrijeme, šteta, održavala dva festivala vina. To je već spomenuti Beowine koji se održao po dvanaesti put, a ja sam bio na svima. Vinari su dobili veliku halu broj tri koja ove godine, za razliku od prijašnjih, nije bila popunjena. Ove godine nije bilo ni velikoga štanda HGK na kojemu je bilo uobičajeno desetak hrvatskih vinara. Već nekoliko godina tu nažalost nema ni Udruge šumadijskih vinara (nezadovoljni su tretmanom tj.cijenama štandova) koja okuplja nekoliko najznačajnijih vinskih kuća -Aleksandrović, Radovanović, Despotika...
Najbrojniji su bili odlični vinari iz Vojvodine (Mačkov podrum, Deurić, Vinum, Bajlo, Komuna da spomenem samo najznačajnije) ali na nedopustivo malom prostoru i opet je uzrok visoka najamnina. Nadam se da će to netko uvidjeti u menadžmentu sajma i da će se idućih godina konačno tu okupljati najbolji srpski vinari, što je i bila početna ideja.
U luksuznom hotelu Metropol Palace održan je nakon dvije godine pauze Grand Tasting u kojemu je centralno mjesto zauzeIo 30 odabranih vinara i vinarija iz nekadašnje Jugoslavije. U pratećem programu je bila izuzetno zanimljiva Selekcija regionalnih oranž vina. Jednodnevna vinska fešta je bila izuzetno dobro posjećena i još se jednom pokazalo koliko Beograđani vole i cijene vina. Iz Hrvatske je nazočilo devet značajnih vinarija i vinara: Enjingi, Korta Katarina, Bibich, Boškinac, Matošević, Kozlović, Roxanich, Benvenuti, Degrassi, Clai. Primjetno je da svi oni imaju predstavništva ili predstavnika prodavača u Beogradu što je najbolji način za ući na tržište. Gost na Tastingu bio je ovogodišnji predsjednik Panela za sjevernu, centralnu i istočnu Europu Darrel Joseph, važan čovjek u svijetu europskoga vinarstva. Pohvale organizatorima, vrijednom dvojcu Ivici Čikešu i Vladanu Kiki Stanojloviću do neke druge dobre prigode.
Ipak, osim vrhunskih restorana za one srednje dubljeg džepa postoje dva mjesta na kojima se može dobro pojesti. Malo, gotovo bih rekao neugledno mjesto, nadomak Zelene pijace s Leskovačkim roštiljem, kuhanim jelima (sarma, punjena paprika, prebranac, sekelji gulaš itd) i pečenjima. Cijene su tu za porciju spomenutih jela oko 300 dinara (oko 20 kuna), a za najskuplja do 500 (malo preko 30 kn) Jede se s nogu za pultom u uskom prostoru, ali je ukusno i povoljno.
Nekoliko stotina metara dalje na Terazijama je "Skroz dobra pekara" s raznovrsnim proizvodima od pite, bureka pizze i svih drugih modernih izvedenica. Pita đevrek srednje veličine (mene je zasitila) koštala je 130 dinara (8.5 kuna). Eto za svakoga ponešto, a meni je ta "radnja" s leskovačkim roštiljom prirasla srcu već godinama unazad.
U Beogradu je intezivan kazališni život. U onom užem središtu tzv. "krugu dvojke smještena su najvažnija kazališta, a u gradu ih ima petnaestak.
Na Banovom brdu periferiji Beograda u nekadašnjem kinu Šumadija otvoreno je lijepo kazalište "Teatar na brdu". Ondje sam drugog dana boravka imao čast, sreću i zadovoljstvo vidjeti veliku srpsku, a rekao bih i regionalnu glumicu Mirjanu Karanović u monodrami "Petrijin venac" koji je napisao Dragoslav Mihailović, a Srđan Karanović snimio film koji je dobio Veliku zlatnu arenu, a Mirjana Karanović proglašena najboljom glumicom u svom prvom filmu na početku karijere! Sada nakon 40 godina uz pomoć redateljice Jane Maričić ponovno oživljava (kroz te godine igrala je i drugdje Petriju) lik seljanke Petrije kojoj su u životu umrla dva muža i dvoje djece, a ona pred nama s mirnoćom i ponekim krikom prihvaća svoju sudbinu, raduje se malim stvarima i neda se životnim teškoćama. Impresionira njezina snaga kada se bori da sazna pravu istinu o ranjavanju muža u rudniku i upornosti da mu pomogne do posljednjeg trenutka. Vjerojatno bi se našla još koja glumica njezinih godina u Srbiji i šire koja bi uspjela interpretirati lik te nesretne žene. Ali mi od 1980. pa do danas imamo pred očima samo glumu Karanovićke. To je njezina uloga i ona je Petrija. Svakako pogledati u nekoj posjeti balkanskoj metropoli - Beogradu. I zbog tog nenadmašnog decenijskog kazališnog života s generacijama glumaca od Viktora Starčića, Marije Crnobori, Zorana Radmilovića, Svetlane Bojković, Milene Dravić i Dragana Nikolića do današnjih mladih glumaca.
U Jugoslovenskom dramskom pozorištu pogledao sam relativno novu predstavu (premijera je bila u jesen 2020. a onda je krenuo covid) Putujuće pozorište Šopalović pisca Ljubomira Simovića prvi put je postavljeno u ovom kazalištu 1985. u režiji Dejana Mijača. Naslovnu ulogu Šopalovića imao je u prvim predstavama Milan Lane Gutović koji je umro prije nekoliko mjeseci. Zamijenio ga je Dragan Bjelogrlić, a u odličnom glumačkom ansamblu briljiraju Anita Mančić (Gina), Jovana Belović (Sofija) i Nenad Jezdić (Drobac). Radnja se događa 1941. u Užicu gdje u okupiranom gradu putujuća družina glumaca pokušava izvesti predstavu Razbojnici Friedricha Schillera. Ne videći u kakvom su okruženju i u šta se upetljavaju na kraju su prisiljeni odustati i pobjeći spašavajući živu glavu. Na Sterijinom pozorju u Novom sadu 1986. predstava i tekst su dobili prve nagrade. Predstava je krajem dvijetisućitih postavljena i u Ateljeu 212.
I pri kraju ali ne i najmanje važno koja riječ o Beogradu u noći. Dok kod nas u Zagrebu u središtu grada poslije 23 sata rade praktički samo lokali u Tkalčićevoj (Bogu hvala da je i toliko...)u prije spomenutom gradu možete krenuti na sve četiri strane svijeta u radijusu od nekoliko kilometara naići ćete na mjesta puna života. Naravno, mislim na restorane caffee, kabaree poput Laffayeta u Beton hali blizu rijeke Save. Malo niže u kvartu Savamale je bar pet noćnih lokala. Skadarliju ni ne spominjem ona je razumljiva sama po sebi. U Novom Beogradu prema ušću su splavovi o kojima ste svi čuli. Korona je na neko vrijeme zaustavila tu životnu bujicu pjesme, veselja, radosti, ali sada već stvari dolaze na svoje mjesto. Želiš li se zabaviti za nama dostupne novce, Beograd je grad za Tebe. Vjeruj mi, znam što govorim.
