Davnih dana, još u veljači, čuvši da Guns N' Rosesi idu na turneju, te da će nastupiti i u susjedstvu, kupio sam dvije karte. Pitanje je bilo samo koji glavni grad na Dunavu na slovo B odabrati, s obzirom da koncerti bili zakazani u Budimpešti, Beogradu i Beču. Odluka je na kraju pala na Beograd, kako tamo odavno nismo bili.
Naravno, koji tjedan prije samog koncerta imali smo pitanja u glavi „ići ili ne“, s obzirom na vijesti o protestima koje su stizale svakodnevno do nas. Ipak, situacija se smirila, uspjeli smo osigurati „baka & deda“ servis na jednu noć (na dvije nije išlo), pa smo taj topli srpanjski petak oko podne sjeli u auto i krenuli put istoka.
Dobra vrijednost za novac
Put je brz, cesta ravna, ali na granici, što hrvatskoj što srpskoj, izgubili smo nešto manje od sat vremena. Tome dodajte gužvu na ulasku u Beograd zbog prometne nesreće i jedno točenje goriva po putu, i doći ćete do gotovo 6 sati potrošenih na put. Naravno, prilikom ulaska u Srbiju ugasili smo mobilne podatke, jer ne daj bože da završiš u roamingu, koji se jezivo skupo plaća.
Dan prije puta rezervirao sam smještaj u hotelu zanimljivog imena – Public House. Smjestio se u ulici Kneza Miloša, preciznije govoreći u širem centru grada, desetak minuta pješke od Knez Mihailove, odnosno strogog centra.
Noćenje s doručkom stajalo je 115 €, soba je prilično prostrana (cca 25 m2) i lijepo, novo uređena, ali se zub vremena vidi na nekim stvarima poput recimo balkonskih vrata. Pogled isto nije neka sreća, ali visoki stropovi, ljubazno osoblje, blizina centra i parking u navedenom iznosu, kao i solidan izbor za doručak (rade čak i tiramisu) daju dobru vrijednost za novac.
Iako smo planirali prvo otići zadovoljiti nepca u neki restoran, kako je bilo kasno, odlučili smo se prošetati do Ušća, lokacije na kojoj se održavao koncert te pojesti nešto usput. To usput je značilo zaustavljanje na nekom fast food kiosku, a jedan takav smo našli na Zelenom Vencu. Cijene u takvim lokalima i dalje su puno manje nego kod nas, tako da je gurmanska pljeskavica stajala otprilike 6 €. Okusom je sjajna, fina, bogata punjena sirom i špekom, a jedino što nije dobro je nekakvo burger pecivo koje ide uz nju. Namočena lepinja bila bi puno bolja opcija, ali što se može.
Axl zvuči grozno, ali i dalje je Axl
Nakon Venca prehodali smo Brankov most, te prativši ekipu obučenu u majice Gunsa, nastavili put prema Ušću. U međuvremenu smo se našli i s frendovima koji su također stigli iz Zagreba i zajedno se uputili na koncert. Nevjerojatno, ali koncert je počeo kad je i najavljen – u 20:15, tako da smo propustili „Welcome to the Jungle“ i još par pjesama. Gunsi i dalje zvuče opako, odnosno, fascinantno je gledati Slasha što radi na gitari, a da se ipak ne lažemo – Axl zvuči grozno, čak i zastrašujuće. No, ajde, ipak su to Gunsi i tko zna koliko će još nastupat, pa ih je šteta ne doživjeti.
Nakon koncerta koji je završio nakon ravno tri sata, uputili smo se pješke prema gradu. Došli smo do Cetinjske, ulice blizu Skadarlije, gdje se u jednom velikom dvorištu nalazi parking, a sa strane, sve vrvi od kafića. Sjeli smo u prvi, popili dvije ture pića, ali kako je fajrunt bio u jedan, nismo mogli dugo ostati. Zato smo svratili do Skadarlije, legendarne boemske četvrti, popili još po dva piva, te neuspješno pokušali ući u Riddle bar koji navodno radi sjajne koktele. Svejedno, ovdje vrijedi otići, jer je u 2 u noći sve krcato i puno života. Na povratku smo jasno, pojeli još jednu gurmansku i otišli zadovoljni na spavanac.
I u Beogradu novčanik može patiti
Jutro je bilo rezervirano za ispunjavanje želja bolje polovice, te sam jasno i dobro pretpostavio da bi novčanik mogao patiti. Krenuli smo prvo u Belgrade design district, ali srećom po džep, došli prerano. Naime, stigli smo oko 10, a dućani se tamo otvaraju oko 11, 12, tako da je tek pala kava. No, ima Beograd još dućana „mladih dizajnera“, pa smo tako krenuli u potragu za onim imena Jevremova 25. S obzirom da se sad nalazi u Višnjićevoj koja je odmah do Jevremove, logika nalaže da se dućan jednostavno preselio 100 metara zračne linije dalje, ali zadržao naziv po kojem je bio prepoznatljiv.
Naravno, ovdje se pazarilo, i to espadrile brenda Mishka koje su valjda u zadnje vrijeme hit, baš kao i jedna majica. I tako je mojoj gospođi srce bilo puno, a moj novčanik prazan. Tako je to, negdje izgubiš, drugdje dobiješ. Polizali smo još sladoled u Crnoj ovci (prije par mjeseci otvoren je lokal i u Zagrebu), posjetili zgodan kafić/čokolateriju imena Valentina i karanfil, gdje je moguće kupiti i zanatske čokolade, što toplo preporučujem.
I tako je završila naša avantura, a uvjeren sam da će brzo uslijediti i povratak, jer šteta je ne probati brojne restorane koji spremno čekaju da nas ugoste.
Galerija
