Galerija
Povijest je prepuna mitova koji su oblikovali nacionalne identitete, opravdavali ratove i utjecali na javno mnijenje. Mnogi od tih mitova namjerno su stvoreni ili iskrivljeni u političke svrhe – pretvarajući vođe u legende, prikazujući sukobe crno-bijelo ili brišući neugodne istine. Pa krenimo...
Ma, barem vlakovi ne kasne…
Nakon Prvog svjetskog rata, talijanski diktator Benito Mussolini započeo je svoj polagani, ali nezaustavljivi uspon na vlast. Osnovao je Talijansku fašističku stranku, postao premijer i na kraju preuzeo potpunu kontrolu nad donošenjem odluka u čitavoj zemlji. Duce je volio preuzimati zasluge za sve što je u Italiji bilo kako treba – čak i kada nije bilo tako sjajno, kao što se činilo.
Posebno se ponosio tvrdnjom da je zaslužan za uspješne infrastrukturne projekte velikih razmjera, poput renoviranja željezničkog sustava. Tako je i nastala tvrdnja da je Mussolini zaslužan za to što vlakovi ne kasne - odnosno da se i diktatorima omakne nešto konstruktivno. No, u Mussolinijevom slučaju, to nije bila istina. Fašističkom propagandom htio je učvrstiti svoju moć i izabrao ključni primjer poboljšanja talijanske svakodnevice, ali rad na zapuštenoj željeznici krenuo je prije nego što je Duce došao na vlast. Ako ste se pitali, ne vlakovi nisu uvijek vozili na vrijeme.
Kompleksi, kompleksi…
"Napoleonov kompleks je pojam koji se koristi za opisivanje psihičkog stanja povezanog s niskim tjelesnim rastom kod muškaraca. Naime, prema navodima nekih autora, muškarci se često osjećaju nedostatnima zbog svoje visine pokušavajući kompenzirati taj nedostatak dominantnim ponašanjem u nekom drugom području (npr. intelektualnom).“, piše portal Kreni Zdravo na kojem možete pročitati više o kompleksu čiji naziv dugujemo Napoleonu Bonaparteu, za kojeg se pogrešno vjerovalo da je bio nizak i agresivan. No izgleda da Napoleon ipak nije patio od kompleksa zbog manjka centimetara.
Naime istraživanja pokazuju, da su francuski političari njegovog vremena bili prosječne visine. Napoleon je, sa svojih procijenjenih 167 cm, bio čak malo viši od prosječnog Francuza. Mit o manjku visine uglavnom se pripisuje karikaturistu Jamesu Gillrayu, čiji su satirični prikazi bili toliko popularni da je čak i sam Napoleon jednom rekao kako je Gillray "učinio više od svih europskih vojski da ga sruši". Nadimak Mali kaplar (Le Petit Caporal) dodatno je pridonio zabludi o Napoleonovoj visini – što je najbolje od svega, taj je termin nastao od milja i nije imao veze s fizičkim izgledom.
Manifestacija čega?
Dok su se sredinom 19. stoljeća američki kolonisti širili prema zapadu, pritom ubijajući domorodce i uništavajući ekosustave, svoje su djelovanje opravdavali tvrdnjom da je riječ o "Manifestnoj sudbini" (Manifest Destiny). Ovaj pojam označava ideju da su doseljenici bili predodređeni za ekspanziju te da je bilo neizbježno da uspostave vlast svuda gdje su stigli.
Time su doseljenici i vlada opravdavali osvajanje novih teritorija, prebacujući odgovornost na Boga i božansku volju, koja im je navodno dala pravo na ta područja. U stvarnosti je, naravno, situacija bila mnogo složenija. Tisuće ljudi bile su protjerane ili ubijene u ime Manifestne sudbine – iako je preciznije reći da su ubijeni kako bi doseljenici mogli izgraditi domove na njihovoj zemlji. Mit o Manifestnoj sudbini omogućio je Amerikancima da sebe vide kao plemenite vojnike.
Nepobjedivi Spartanci
Iako je Sparta nakratko bila moćna vojna sila, popularna percepcija Spartanaca kao neustrašivih ratnika je prenaglašena. Iako su bili iznimni borci i rijetko su se predavali, postojali su slučajevi u kojima su gubili bitke i povlačili se. No, istina je rijetko kad popularna. Mit o spartanskoj snazi služio je kao sredstvo za širenje straha među neprijateljima i opstao je čak i nakon propasti njihove moći. Stanovništvo Sparte činile su tri glavne skupine: punopravni građani, spartijati, bili su vojnici, lovci i zemljoposjednici, perijeci su bili obrtnici i trgovci, a heloti državni robovi, koji su vladajućemu sloju obrađivali zemlju.
Spartanci nisu bili nježne dušice niti su pokazivali interes za poeziju i filozofiju, poput ostalih Grka. Umjesto toga, razvili su strogi vojni sustav. Dječake bi u dobi od sedam godina odvajali od obitelji i podvrgnuli ih grubom vojnom drilu. Život u spartanskim uvjetima značio je oskudne obroke i napornu svakodnevicu. S dvadeset godina Spartanci su postajali profesionalni vojnici, a vojnu službu su napuštali tek sa šezdeset godina – ako bi preživjeli do tada. Usprkos ratničkoj kulturi, Sparta nije dugo opstala. Doživjela je težak poraz u bitci kod Leuktre 371. pr. Kr., a godinu dana kasnije napadnuta je i oslabljena oslobađanjem helotskih robova, što je značilo početak njezina kraja. Istina je da Sparta nije bila prepuna nepobjedivih ratnika.
Neka jedu kolače
Marija Antoaneta, kontroverzna francuska kraljica u vrijeme Francuske revolucije, kći Marije Terezije, i supruga francuskoga kralja Luja XVI. nije bila dorasla ozbiljnoj društvenoj krizi, a zbog svoje lakomislenosti prozvali su je Austrijankom. Iako ju je većina Francuza mrzila, Marie Antoinette je zapravo bila svjesna patnje svog naroda. Često je donirala u dobrotvorne svrhe i zalagala se za ekonomske reforme, što ovu kampanju ocrnjivanja čini još nepravednijom.
Navodno je, kada su joj rekli da francuski narod umire od gladi, izjavila: "Neka jedu kolače", čime je dokazala svoju neosviještenost. Ova izjava postala je simbol bezosjećajnosti aristokracije i jedan od povoda za Francusku revoluciju, jer su seljaci shvatili koliko ih vladajuća klasa prezire.
No po svemu sudeći, ta tvrdnja najvjerojatnije nije istinita. Izraz se može pratiti unatrag do knjige iz 1765. godine, što je 24 godine prije Francuske revolucije – kada je Marija Antoaneta imala samo devet godina i tada još nije ni bila u Francuskoj. Unatoč tome, kada je pisac Alphonse Karr 1843. godine pripisao citat kraljici, francuski narod je bez razmišljanja povjerovao. Vjerojatno zato što je bila rastrošna, što je dodatno pogoršalo financijsku krizu.
O svemu pomalo: Kviz općeg znanja za majstore opće prakse
