Idejom superkontinenata iz prošlosti znanstvenici su davno počeli baviti, a svaka je teorija bila utemeljna na horizontalnom pomicanju kontinenata u geološkoj prošlosti.
Flamanski kartograf Abraham Ortelius, jedan od prvih mislilaca koji su se bavili ovom temom i autor prvog modernog atlasa, još 1596. godine promatrao je obale kontinenata i spekulirao kako su potresi i poplave odvojile Sjevernu i Južnu Ameriku od Afrike i Europe.
Početkom 19. stoljeća, njemački prirodoslovac i istraživač Alexander von Humboldt tvrdio je, baš kao i Ortelius, da sličnosti u obalama upućuju na to da je Amerika nekada bila spojena s Europom i Afrikom, a sredinom 19. stoljeća francuski znanstvenik Antonio Snider-Pellegrini napravio je velik korak naprijed opisavši sličnost između fosilnih biljaka u Sjevernoj Americi i Europi.
Kako je "otkrivena" Pangea?
Njemački meteorolog Alfred Wegener 1912. je formulirao svoju Teoriju o pomicanju kontinenata. Opisao je superkontinent Pangea, čiji naziv već objašnjava osnovnu postavku jer na grčkom riječ pangaia znači: cijela Zemlja. Pangea je prije otprilike 299 milijuna do 273 milijuna godina pokrivala otprilike trećinu Zemljine površine, a superkontinent bio je okružen superoceanom ili doslovno "sveoceanom" – Panthalassom.
Wegener je preuzeo ideju austrijskog geologa Eduarda Suessa koji je pretpostavio postojanje kopnene mase nazvane Gondwanaland ili Gondwana, koju su činile Afrika, Južna Amerika, Australija, Indija i Antarktika, a Wegener je tvrdio da je Gondwana južni dio Pangee. Suess je sumnjao da postoje još barem dva kontinenta, Laurentia i Angaraland (Angara) - na sjevernoj hemisferi.
Slično je pretpostavio i južnoafrički geolog Alexander du Toit koji je tvrdio da je Pangea nastala kada se Laurasia sudarila s Gondwanom prije 300 i 200 milijuna godina. Njegova Laurasia na sjevernoj hemisferi bila je sastavljenaod Laurentije iz koje su nastale Sjeverna Amerika; Avalonija i Baltika (iz kojih se razvila sjeverna Europa); južna Europa; i Azija s Angarom.
Prošlost se ponavlja
Postojanje različitih superkontinenata kroz povijest sugerira ciklički obrazac spajanja, raspadanja i ponovnog spajanja kopna na Zemlji, a svako razdoblje traje između 300 milijuna i 500 milijuna godina. Naravno, u znanstvenim se krugovima i dalje raspravlja o specifičnim uzrocima ciklusa superkontinenata, ali se većina slaže oko toga da sam proces određuje pomicanje tektonskih ploča.
Danas su razvijena tri modela kojima se objašnjavaju ciklusi superkontinenta, a na osnovi njih već se predviđa i "sastav" budućih superkontinenata. Na kladionicama dobro stoji Pangea Ultima ili Pangea Proxima, koncept američkog geologa Christophera Scotesea s početka 1980-ih. Scoteseova Pangea Proxima je široka kopnena masa s velikim unutarnjim morem nastalim od Atlantskog i Indijskog oceana.
Kružni superkontinent s ekvatorom u središtu
U 1990-ima je britanski geofizičar Roy Livermore predstavio koncept superkontinenta Novapangaea ili Novapangea, koji bi nastao zatvaranjem Tihog oceana, a Amerika bi činila istočnu stranu kopna, Euroazija, Australija i Antarktika premjestile bi se u sredinu, a Afrika bi bila na zapadu.
Jedan od najnovijih koncepata iznio je 2016. portugalski pomorski geolog João Duarte. On pretpostavlja da će doći do zatvaranja Atlantskog i Tihog oceana, nakon čega će se formirati Aurica, kružni superkontinent sa središtem u blizini ekvatora.
Naravno, način grupiranja budućega velikog kopna odredio bi i buduću klimu, pa je u spekulacije o budućim superkontinentima, između ostalih, uključena i NASA. Iako, nažalost, mi nikada nećemo saznati tko je bio u pravu, priznajemo da je zanimljivo pratiti rasprave.
