Putnici koji posjete Zemlju Izlazećeg Sunca ostaju impresionirani kulturom, prometnom strukturom, građevinama, organizacijskim vještinama te mnogim drugim osobitostima. No jedna je od značajki koje definiraju zemlju čistoća koja često zapanjuje turiste i nove
stanovnike.
Kamo god idete, bilo da se radi o poslovnoj zgradi, javnom parku, privatnoj kući ili bilo kojem drugom mjestu, sve će vrlo vjerojatno biti besprijekorno čisto. Jako teško ćete naići na kantu za smeće, zbog prevencije terorističkih napada poput onog u tokijskom metrou 1995. godine, a nećete sresti ni mnogo čistača, ali ulice i javne ustanove su prilično čiste i održavane.
Kako je moguće da je tako čisto?
Jednostavan je odgovor na to pitanje - stanovnici sami održavaju prostore takvim. Od najranije dobi uči se o važnosti održavanja svojih stvari i prostora, a tijekom cijelog školovanja vrijeme za čišćenje dio je dnevnog rasporeda.
Uključivanje ovog elementa društvene svijesti u školski kurikulum pomaže djeci da razviju svijest o svojoj okolini i nauče biti ponosni na nju. U konačnici, tko želi prljati školu ili igralište koje sam mora očistiti? A kako školarci rastu, koncept onoga što čini njihov prostor širi se izvan učionice i uključuje njihovo susjedstvo, njihov grad i njihovu zemlju.
Što strance najviše iznenađuje?
Japanci pokazuju svoju zavidnu razinu čistoće i na međunarodnim sportskim događajima. I igrači i gledatelji trude se održavati čistoću. Igrači osiguravaju da svlačionice koje koriste budu ostavljene u besprijekornom stanju, dok japanski gledatelji odnose svoje smeće sa sobom te čak ponekad sudjeluju i u čišćenju cijelog stadiona.
Primjera društvene svijesti u svakodnevnom životu su brojni. Radnici čiste ulice oko svog radnog mjesta, djeca volontiraju u mjesečnoj akciji čišćenja skupljajući smeće s ulica u blizini svoje škole. Jedan od aspekata japanske kulture su i akcije zajedničkog čišćenja u mnogim četvrtima. Mještani se okupljaju u dogovoreno vrijeme kako bi skupljali smeće. Aktivnost je to koja osim čistoće promiče i bolje povezivanje zajednice.
Postoje i neprofitne organizacije koje organiziraju dodatna čišćenja u gušće naseljenim područjima ili područjima koja su zanemarenija. Ovakve akcije obeshrabruju ljude da bacaju smeće jer je manje vjerojatno da će ljudi baciti smeće u čisto područje nego u ono koje je već prljavo.
Kako su Japanci postali tako svjesni čistoće?
To zapravo nije nikakva novost, kao što nam mogu otkriti zapisi iz biografije pomorca i samuraja Williama Adamsa, prvog Engleza koji je kročio u Japan davne 1600. godine. Giles Milton u Adamsovoj biografiji bilježi da je "plemstvo bilo savjesno čisto" i uživalo u "besprijekorno održavanim odvodima i zahodima", kao i u saunama od mirišljavog drveta u vrijeme kad su ulice Engleske bile "poplavljene izmetom". Japanci su "bili zaprepašteni" nepoštivanjem osobne čistoće od strane Europljana.
Ova preokupacija dijelom je rođena iz praktičnih razloga. U vrućem, vlažnom okruženju poput japanskog, hrana se brzo kvari jer bakterije bujaju. Vrijedi krilatica: "Čistoća je pola zdravlja".
Naime, čistoća je središnji dio budizma, koji je stigao iz Kine i Koreje između 6. i 8. stoljeća, a u zen verziji budizma, koji je u Japan došao iz Kine u 12. i 13. stoljeću, svakodnevni zadaci poput čišćenja i kuhanja smatraju se duhovnim vježbama, i ne razlikuju se od meditacije.
Pa zašto sve budističke nacije nisu čiste kao Japan? Puno prije dolaska budizma, Japan je već imao vlastitu autohtonu religiju: šinto (što znači "Put bogova"), za koju se kaže da u sebi čuva samu dušu japanskog identiteta. A čistoća leži u srcu šintoa. Na Zapadu učimo da je čistoća pored pobožnosti, u šintoizmu je čistoća pobožnost. Dakle, budistički naglasak na čistoći je samo pojačao ono što su Japanci već prakticirali.
Ključni koncept u šintoizmu je "kegare" (nečistoća ili prljavština), suprotno od čistoće. Primjeri kegare kreću se od smrti i bolesti do gotovo svega neugodnog. Neophodni su česti rituali pročišćavanja kako bi se otjerao kegare.
Primjeri ritualnog čišćenja brojni su u svakodnevnom životu. Prije ulaska u šintoističko svetište, vjernici ispiru ruke i usta u kamenoj posudi s vodom na ulazu. Mnogi Japanci nose svoj novi automobil u svetište kako bi ga svećenik očistio, koji koristi štap nalik na čistač za prašinu zvan onusa kojim maše oko automobila. Zatim otvara vrata, poklopac motora i prtljažnik kako bi pročistio unutrašnjost. Svećenik također čisti ljude mašući onusom s jedne na drugu stranu nad
njima. Čak ga koristi i za pročišćavanje zemlje na kojoj će se graditi.
To nije samo navika, već način života
"Kada si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin", a kada ste u Japanu nije teško prihvatiti takav čisti način života - prakticirate skidanje prljavih cipela ispred ulaza, pranje i dezinfekciju ruku, razdvajanje smeća i slično.
I onda, poput Adamsa i njegove posade davne 1600. godine,
otkrijete da vam se kvaliteta života poboljšava. Kada se vratite iz Japana, šokiraju vas ljudi ulaze u kuću u prljavim cipelama ili ne peru ruke prije jela.
Nikada nije kasno za nova učenja i promjene svakodnevnih navika.
Postojnska jama: Čudo u susjedstvu koje je idealno za posjet u bilo koje doba godine i uz bilo kakve vremenske prilike
