Tijekom somalijske povijesti velik dio kulturne baštine očuvano je isključivo usmenim putem. To ne znači da somalijsko društvo nikada nije razvilo pismo; arheološka istraživanja otkrila su drevne kamene natpise stare tisućama godina. No pisana riječ jednostavno nije zaživjela u velikoj mjeri, vjerojatno zato što nije odgovarala povijesno nomadskom narodu. Tako su tisuće i tisuće priča, pjesama i poema stoljećima prenošene usmeno, često doslovno, bez da su ikada bile zapisane. Poezija je imala osobitu kulturnu važnost. Nakon posjeta području koje će kasnije postati Somaliland, Richard Francis Burton zapisao je 1856. godine kako zemlja vrvi pjesnicima. U 20. stoljeću Somalija je postala poznata kao nacija pjesnika. Poezija je bila glavni medij ne samo za bilježenje povijesti, nego i za političke rasprave te masovnu komunikaciju. Pjesme su doslovno pokretale ratove, sklapale mir i rušile vlade.
No vremena se mijenjaju. Somalijski znanstvenik Said Sheikh Samatar napisao je 2010. da je pjesnička duša nacije utihnula, ako već nije potpuno nestala. Dok je 1982. još opisivao sveprožimajuću snagu poezije u somalijskom društvu, kasnije je žalio što je Somalija zamijenjena drugom, pustinjskom Somalijom, ogoljenom do kosti od svake estetske osjetljivosti. Krajem 1980-ih započeli su građanski rat i genocid od kojih se somalijsko društvo još nije oporavilo. Iako je kulturna baština gotovo uvijek žrtva rata, usmena povijest i tradicija najranjivije su; za razliku od fizičkih zapisa, ne mogu se neograničeno očuvati ako se ne koriste.
Simbol vremena
U razdoblju prije sloma vlade, izum koji je postao simbol svog vremena i savršeno odgovarao usmenoj tradiciji postao je sveprisutan u Somaliji: audiokazeta. Ljudi su snimali pjesme, poeme, drame i poruke voljenima. Snimljena riječ, činilo se, promijenila je somalijsko društvo brže i temeljitije nego što je to ikada učinila pisana riječ, a 1970-e su postale zlatno doba somalijske glazbe i umjetnosti. Kada je krajem 1980-ih započeo genocid nad Isaaqima i kada je 90 posto grada Hargeyse bilo uništeno, ljudi su krijumčarili kazete iz grada ili ih zakapali pod zemlju kako bi pokušali sačuvati kulturu. Nekoliko zakopanih arhiva glazbe još uvijek nije pronađeno, a njihove točne lokacije su izgubljene.
Kulturni centar u Hargeysi uložio je ogroman trud u pronalaženje, prikupljanje i digitalizaciju tog nekada raspršenog blaga povijesti i baštine. Zid s tisućama kazeta izložen je posjetiteljima, a svaka od njih preživjela je genocid. To je tek djelić od desetaka tisuća kazeta koje se nalaze u njihovu rastućem arhivu. Proces preslušavanja i katalogiziranja i dalje traje, no zbirka je već poslužila kao temelj za dva doktorska rada. Jedna pjesnikinja, koja je prvi put nakon mnogo godina čula staru snimku svoje pjesme, zaplakala je rekavši da je zaboravila na to djelo i da bi zauvijek bilo izgubljeno da snimka nije pronađena.
Said Sheikh Samatar, koji je oplakivao nestanak somalijske pjesničke tradicije, preminuo je 2015. godine, nedugo nakon otvaranja Kulturnog centra. Od tada, uz sve snažniji aktivizam i očuvanje baštine, kao i uz relativnu stabilnost u velikom dijelu danas neovisnog Somalilanda, pjesnička tradicija počela se vraćati. Godine 2017. pjesnik iz Somalilanda pod pseudonimom Weedhsame objavio je na Facebooku snimku svoje nove izvorne pjesme u kojoj kritizira vladu Somalilanda zbog korupcije. Snimka je lokalno postala viralna, potaknuvši niz odgovora i polemičkih pjesama u istom stilu.
Iako budućnost Somalilanda i Somalije možda nije izvjesna, zid s kazetama predstavlja priču o uspjehu – priču o ljudima koji su sačuvali ono što jesu i odakle dolaze, čak i usred najtežih mogućih nedaća.
Prvi na svijetu: Park u kojem možete uhvatiti više od 600 Pokémona
