Sanatorij Brestovac, prvo i u to vrijeme najsuvremenije lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe, službeno je otvoren 22. svibnja 1909. godine. Smješten na Medvednici, na 840 metara nadmorske visine, zaštićen sa sjevera Sljemenom i okrenut na suncem okupani jug, bio je važan korak u borbi protiv tuberkuloze, koja je početkom 20. stoljeća odnijela nebrojene žrtve - što zbog slabog higijenskog i životnog standarda, što zbog vrlo malog broja liječnika.
Moderno opremljen i s vrlo dobrim rezultatima u izlječenju, brzo se počeo širiti, pa je uskoro već uz prvu i glavnu zgradu bio u dva navrata dograđivan. Brestovac je imao prvi rendgen u nas, kao i najsuvremeniju medicinsku opremu, ali i brojne društvene sadržaje kao što su kino, knjižnica, pa čak i vlastita radijska postaja. U sastavu lječilišta bile su mljekara, pekarnica i farma svinja, a zaposlenici su zbog slabe povezanosti sa Zagrebom gore i živjeli sa svojim obiteljima.
Zahvaljujući Brestovcu stopa smrtnosti od tuberkuloze u Zagrebu drastično se smanjila, a sanatorij je postao poznat i cijenjen u čitavoj Europi. Po otvaranju u njega je smješteno 40 pacijenata, a u narednih 25 godina ondje se liječilo njih gotovo deset tisuća. Prvi i dugogodišnji ravnatelj sanatorija bio je liječnik, književnik i publicist Milivoj Dežman Ivanov, ujedno i jedan od inicijatora njegove gradnje.
Neuzvraćena ljubav
Njegovi su razlozi za to bili sasvim privatne naravi. Bio je, naime, ludo i nesretno zaljubljen u poznatu glumicu Ljerku plemenitu Šram, koja je mnogima zavrtjela glavom, pa je tako o njoj u superlativima pisao i A. G. Matoš, a navodno ju je primijetio i sam Franz Jozef na otvaranju HNK-a u Zagrebu. Dežman ju je pak poznavao otkako je bila dijete, stanovali su u istoj ulici, ali nikada mu nije uzvratila ljubav. Udala se za Aleksandra Isakovića, predsjednika Prve hrvatske štedionice, a kada je on zbog pronevjere pobjegao iz Zagreba, odani Dežman preuzeo je brigu za nju i njihova sina Sašu.
Kada je fatalna Ljerka oboljela od tuberkuloze, Dežman je digao doslovno čitav Zagreb na noge – i tako je sagrađeno najmodernije lječilište za plućne bolesti u ovom dijelu Europe. Angažirali su se svi koji su nešto značili u tadašnjem društvu. Šestinski vlastelin grof Miroslav Kulmer poklonio je gradu 16 jutara šume na kojoj je bolnica sagrađena, novac se skupljao prodajom slika likovnih velikana Bukovca, Ivekovića, Crnčića i Medovića koji su ih u tu svrhu poklonili, kao i posebno u tu svrhu organiziranim priredbama i lutrijama.
Organizator čitavog projekta bila je Okružna blagajna za osiguranje radnika u Zagrebu, a gradnju je vodio poznati zagrebački arhitektonski ured Benedik i Baranyai. Sanatorij je izgrađen za dvije godine, ali Ljerka je, iako je je među prvima primljena na liječenje, svejedno 1913. umrla (Dežmanu na rukama).
U Prvome svjetskom ratu Brestovac je postao vojna bolnica, a tada su dograđene i barake s dvjesto ležajeva, a u međuraću je bio dijelom vojna, a dijelom civilna bolnica. Kraj Drugog svjetskog rata i 1945. godina, kada su partizanske postrojbe ušle u bolnicu i pobile pacijente, većinom domobrane i Nijemce – čije su kosti još razasute po okolnoj šumi, bez sumnje je najmračnije razdoblje ovog lječilišta.
Bolnica je nastavila s radom do 1968., kada je zbog implementacije suvremenijih metoda u liječenje tuberkuloze i plućnih bolesti zauvijek zatvorena. U više se navrata govorilo o njegovoj obnovi ili prenamjeni, posljednji put početkom 1980-ih, ali ništa nikada nije poduzeto i otad nekada glasoviti i vrhunski opremljen sanatorij propada.
Duhovi iz prošlosti i sadašnjosti
Danas je Brestovac samo velika tužna ruševina pod Sljemenom, koja je nakon svake zime i svake oluje u sve lošijem stanju. Nekadašnje sunčalište na kojem je zagrebačka gospoda udisala svježi zrak tek je tužni pasaž zaborava i nebrige.
Desetljećima živi tek u gradskim legendama, kao "ukleto" mjesto na kojem se navodno čuju krikovi pogubljenih vojnika ili bolni Ljerkini uzdasi, što je već kome draže ili strašnije. Vikendom postaje paintball ratište, pa su rasprsnute žute plastične kuglice jedino što ovdje podsjeća na život jer i okolna šuma umire od nebrige i zaokružuje ovu žalosnu sliku.
Brestovac se nalazi tek nekoliko stotina metara dalje od zavojite Sljemenske ceste i kod križanja planinarskih staza 52 i 52a, niti pola sata hoda do vrha Zagrebačke gore, ali ni na kojoj od tih točaka ne možete pronaći ni tablu s makar šturim objašnjenjem slučajnom hodaču o tome kakav mu se to strašni prizor otvara pred očima.
Nema informacije ni o fatalnoj Ljerki čija je nesretna bolest unaprijedila zdravlje čitavog grada, ni o prvom rendgenu ili dobrotvoru Dežmanu, pa ni - ako volite - o ustašama i partizanima. Ni upozorenja da obilazite ruševinu na svoju odgovornost i da dobro pazite da ne propadnete u podrum ili da bi vam kakva greda mogla pasti na glavu. Brestovac se više nikoga ne tiče. S obzirom na nedavnu povijest i svega onoga što je sve tu moglo biti, nije ni to najgore. Ali…
Iako ga se često naziva jezivim, Brestovac i dalje čuva neku romantičnu ljepotu, ali mira, koji se još prije dvije godine ovdje mogao udisati punim plućima, više nema. Brestovac, čini se, više ne posjećuju ni duhovi vojnika, ni sirota Ljerka u svojim mukama, jer jedini duh koji se ovdje može sresti onaj je bivšeg zagrebačkog gradonačelnika koji, nametljivo i ne prestajući, glasno zuji i grglja s nepotrebne međustanice najskuplje žičare u Europi.
Sasvim "obična" kuća… Neobični napušteni objekt blizu Zagreba koji je sagradio JNA
