Nedaleko od Zagreba i podjednako blizu Svetoj Nedelji i Samoboru nalazi se mjesto Molvice. Obiteljske kuće razasute po pitomim brežuljcima slijede nekoliko ulica u mjestu, a one su označene bijelim pločama s crvenim okvirom, baš onakvim kakve su bile nekad.

Zaputili smo se Školskom ulicom lagano uzbrdo i uskoro došli do odredišta. Na kraju asfaltne ceste, baš prije početka makadama, s desne strane nalazi se kuća zbog koje smo došli. Prilično je uvučena od ceste, ali i s te se daljine vidi da je velika. Osim toga, ništa posebno, tek, eto, velika obiteljska kuća na brijegu.

Neupućeni prolaznik možda bi se začudio antenskom stupu uz kuću ili tome što dvorište ograđuje bodljikava žica, ali svi u okolici znaju da se radi o bivšem vojnom objektu. Sagradio ga je JNA, a namjerno je izgledao kao tipična obiteljska kuća da se ne ističe iz zraka i ne izaziva pažnju javnosti. I nije jedini takav na svetonedeljskim bregima, tu su bili i objekti u Falašćaku i Lacković-bregu, centar (radio)veze i centar za pomoćnu relejnu vezu, dok je objekt u Molvicama bio radiorelejno čvorište.

Za relejnu vezu mora postojati optička komunikacija, pa je položaj "na bregu" omogućavao posadi toga objekta vidljivost sve do Plešivice na jednu i Petrove gore na drugu stranu (na Petrovoj gori bio je najveći radiorelejni centar JNA-a), odakle se komunikacija upućivala dalje prema Karlovcu i Rijeci, odnosno prema Slunju i Bosni.

Počinjemo istraživati kuću i možemo samo zaključiti da je nekada bila prekrasna. I sada je u dobrom stanju, prazna, ali ne razvaljena. Tek je na dijelovima kroz razbijene prozore počela ulaziti priroda, ali to joj daje onaj neki romantični šarm, koji znaju imati takve lijepe napuštene kuće. Ni prizemlje ni potkrovlje ničim ne odaju nekadašnji vojni značaj ovog objekta.

Kuća je korištena i aktivno održavana do prije petnaest godina, pa to objašnjava zašto je gotovo spremna za useljenje. U ruke Hrvatske vojske prešla je 1991. i bila je u funkciji tijekom rata. I nakon rata vojska je u Molvicama stalno boravila do 2007. godine, kada je objekt napušten i predan na civilnu uporabu.

Zasad prilično neimpresionirani (osim pogledom i tlocrtom, ali ovaj put nismo to došli gledati), spuštamo se u podrum. Ulazi se kroz drvena dvokrilna sobna vrata, ali nakon nekoliko stepenica zaustavljaju nas željezna hermetička vrata. Počinje.

Nekoliko koraka nakon njih – druga takva vrata. A iza njih – labirint hodnika u mrklom mraku, u kojima se ponekad morate sagnuti da prođete… a negdje čak i puzati. Vrata s polugom na koja nailazimo više i ne brojimo. Podrum je imao stambeni dio, skladišni dio, radno-relejni dio i sustav hodnika s ventilacijom.

Nema više infrastrukture za koju je – sasvim je jasno – ciljano građen, ali vidi se gdje je što bilo: električna centrala i radiooprema, skladišta i putevi za opskrbu, agregati da u slučaju nestanka struje ne bi bilo prekida veze, spavaonice, kuhinja…

S digitalnim signalom komunikacijska oprema kuće postala je zastarjela i jednostavno više nije postojala potreba za radiorelejnim centrom. U isto vrijeme i iz istog razloga na civilnu su uporabu predani i Falašćak i Lacković-breg.

Naše gubljenje podrumskim labirintima završilo je uzbudljivim otkrićem dvaju izlaza za slučaj nužde, koji na površini izgledaju kao nešto što svaka obiteljska kuća treba imati u dvorištu, a iznutra su vertikalna avantura u stilu G. I. Jane. Zaostale vojne tajne i neprobijene šifre nismo našli. Jedina poruka, urezana ključem u zid, bila je: "Tražimo ekipu za airsoft."

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju