Močvarno područje između Eufrata i Tigrisa, upravo ono za koje se smatra da je u Bibliji opisano kao rajski vrt ili Eden, bilo je kontinuirano naseljeno više od pet tisuća godina. Ovdje je živjelo više od 500 tisuća ljudi, a čitavo se područje često naziva i Venecijom Bliskog istoka.
To su područje od davnina nastanjivali “močvarni Arapi“, polunomadski plemenski narod Ma'dan, čiji se način života minimalno promijenio u nekoliko tisuća godina. Čitav njihov život ovisio je o močvari i iz specifičnosti močvare nastala je i čitava njihova kultura.
Tradicionalno su gradili plutajuće kuće koje se nazivaju mudhif, napravljene isključivo od trske i divovske trave slične bambusu. Za svaku kuću napravili bi i samo njezin otočić - tuhul na kojemu je plutala i s kojim bi i otplutala, tako da su se morali sidriti.
Plutajuće kuće građene su bez čavala, drveta ili stakla, a bile bi dovršene za samo nekoliko dana. Vijek kuće, ako se održavala, bio je oko 25 godina, a način gradnje nije se promijenio tisućama godina. Uz to što su održive, plutajuće kuće po potrebi su i prijenosne, što je pomoglo narodu Ma'dan da se vrlo brzo prilagodi promjenama vodostaja i opstane u teškim močvarnim uvjetima.
Iako kultura naroda Ma’dan, kao i njihova tradicijska močvarna arhitektura postoji tisućama godina, posljednjih joj desetljeća ozbiljno prijeti izumiranje. Naime, početkom devedesetih godina močvara i gostoljubiv narod Ma’dan pružili su utočište brojnim izbjeglicama i prognanicima pred režimom Saadama Husseina, nakon čega je on, iz osvete, naredio isušivanje močvare i trovanje preostale vode.
S močvarom nestala je i hrana, a domovi i sela bili su zapaljeni. Generacije koje su ovdje živjele stoljećima bile su prisiljene napustiti močvaru i svoj tradicionalni način života. Emigrirali u različite dijelove Iraka ili su bili prisiljeni otići u izbjegličke kampove u Iranu.
Ipak, zadnjih dvadesetak godina, nakon pada Saadamovog režima 2003., planski su uništene brane na Eufratu i Tigrisu zbog kojih je područje bilo isušeno, močvara se polako počela vraćati i danas je oko polovice površine stare močvare obnovljeno.
Danas u močvari živi oko 1500 ljudi, u svojim tradicionalnim plutajućim kućama, a ovaj se broj stalno povećava. Ekosustavu treba sigurno još dosta vremena da se posve obnovi, čiste vode i dalje nema i sanitarni uvjeti su loši, ali mnogi Ma’dani odlučni su u tome ožive svoja stara tradicionalna naselja.
Gotovo svako selo, kao nekad, ima kuću za goste, a kao i svi Arapi, dočekuju ih kao da su im dužni i nikada im neće, na primjer, pomoći iznijeti stvari iz kuće, da gost ne pomisli da je neželjen. Uz smještaj koji ne smijete platiti, kod Ma’dana bila bi vam osigurana i hrana i sve što biste poželjeli.
Možda je prihvaćanje stranaca i velika gostoljubivost i potpisala tužnu sudbinu ovoga naroda u devedestima, ali u današnje vrijeme ne možemo zanemariti i ogroman turistički potencijal održivih plutajućih sela najgostoljubivijih ljudi na svijetu.
Nekad najveći grad na svijetu: Gdje se nalazio Babilon i što se s njime dogodilo?
