Ustanova straha i očaja: Napuštena bolnica u koju dolaze lovci na legende i mračne lokacije

Galerija 0 0 0 0 Napuštene bolnice, zdanja, pa čak i cijeli gradovi duhova oduvijek bude znatiželju, a mnogim turistima upravo su ukleta mjesta zanimljivija nego odmor pod palmama na vrućem pijesku. Bilo u pratnji turističkih vodiča, bilo samostalno, zaljubljenici u paranormalno spremni su otputovati na drugi kraj svijeta samo kako bi otkrili neke zaboravljene priče i legende. I Hrvatska ima lokacije poput Vile Pongratz u Visokoj ulici, starog Jurjevskog groblja na Gornjem gradu, Vile Rebar na Sljemenu te bolnice Brestovac, koje posjetitelji obilaze kako bi osjetili jezu. Baš kao što i legenda o ukletom Lokrumu privuče dobar dio publike, tako i druge lokacije u Lijepoj Našoj plijene pozornost o kojima više možete doznati ovdje.

Jedno od morbidnih mjesta koje privlači turiste u susjednu Italiju pronaći ćete na šest sati vožnje od Zagreba, u mirnom gradiću Colornu, koji se smjestio blizu Parme. Osim po Međunarodnoj školi talijanske kuhinje – Alma, koja se uz Culinary Institute of America (CIA) i Le Cordon Bleu smatra najboljom školom na svijetu za obuku budućih chefova, u Colornu nećete pronaći lokacije niti atrakcije svjetskog glasa. Osim možda u krugovima ljubitelja mračnog turizma.

Na dvije, tri minute hoda od slavne škole vidjet ćete zgradu nekadašnje psihijatrijske bolnice koja je radila od 1873. do 1978. godine, a prostire se na impozantnih 32.500 četvornih metara. Otvorena je nakon što je izbila epidemija kolere u Emiliji, pa se psihijatrijska bolnica privremeno premjestila u Colorno, u prostore vojvodske palače Farnese i susjednog dominikananskog samostana.

Utočište tijekom epidemije

S vremenom je to privremeno rješenje postalo trajno. Dok je služila kao sklonište tijekom epidemije, u bolnici utočište nisu tražili samo bolesni, nego i skitnice, prostitutke i napuštena djeca. Uvjeti su bili sve samo ne higijenski, a ljudi su nerijetko umirali. Bolnica je u međuvremenu obnovljena i prenamijenjena u psihijatrijsku ustanovu.

Pacijenti su nosili luđačke košulje, a psihijatri su oslobođeni kontrole, eksperimentirali, podvrgavali ih elektrošokovima i lobotomijama. Pristupali su im kao da su štakori u laboratoriju, a ne ljudi. Ne čudi da su rijetki pacijenti bili izliječeni. Većina ih je zaboravljena u ustanovi punoj boli i očaja. Pacijenti nisu smjeli izaći iz bolnice, a u tome su ih sprečavale i rešetke na prozorima. Na nekim vratima i danas se vide tragovi grebanja noktima očajnika koji su pokušavali pobjeći. Pojedine prostorije imale su sigurnosna vrata — bile su to ćelije za takozvane teške pacijente.

Prostor koji tjera strah u kosti

Poklonici paranormalnog tvrde da duše, koje su ondje izgubile život, i dalje lutaju hodnicima – posjetitelji tvrde da su čuli jecaje, vriske i vidjeli siluete uplakanih ljudi. Osjećaju nelagode doprinose ostavljeni predmeti: nagomilani pokrivači, odjeća, stara invalidska kolica i razbacani papiri. Unutarnje dvorište je potpuno zaraslo u korov i grmlje, a u ogromnom labirintu mračnih hodnika lako je zalutati. Mnogi prozori su zazidani.

Bolnica je zatvorena nakon donošenja Basaglijinog zakona, koji je modernizirao sustav psihijatrijske skrbi te uveo novi, humaniji odnos prema pacijentima. Time su konačno priznata prava i dostojanstvo pacijenata, kao i potreba da imaju kvalitetan život, uz liječenje i praćenje u lokalnim zajednicama.

Bolnicu je nedavno popularizirao Herbert Baglione, poznati brazilski street art umjetnik, koji je odlučio oslikati njezine zidove. U okviru projekta 1000 Shadows (Tisuću sjena), na zidovima je naslikao crne siluete i sablasne likove koji simboliziraju duše koje su nekoć bile zatočene unutar zidova. Kasnije su i drugi umjetnici doprinijeli svojim djelima.

Novi kviz općeg znanja: Samo za neustrašive i odvažne +5