Katalonija je poznata po svojim tržnicama i neodoljivoj hrani, gotičkoj arhitekturi i Antoniju Gaudíju, kao i pjenušavoj cavi. Katalonci imaju svoj jezik i zastavu, ali možda najveća posebnost tog kraja krije se upravo u ljudima koji su doslovno jedni od najsložnijih na svijetu.
Castells (dvorci), odnosno „ljudi tornjevi“ katalonski su simbol zajedništva, fenomen koji je puno značajniji od festivala koji izgleda poput cirkuske točke u kojoj jedni drugima stoje na ramenima u rijeci ljudi.
Najveći toranj imao je deset „katova“ ljudi i bio je viši od 11 metara.
Žive skulpture grade odrasli i djeca, uglavnom amateri na katalonskim festivalima. Prema tradiciji najčešće se slažu na glavnom trgu, ispred gradske vijećnice, između šest ili sedam redova ljudi.
Toranj ljudi osmišljen je tako da snažni muškarci pridržavaju žene i djecu, a tri zadnja reda u vrhu sastoje se od djece. U podnožju se nalazi pinya, gomila koja podupire toranj, a u njoj može sudjelovati tko poželi. Pinya koja služi poput žive zaštitne mreže mora biti dovoljno široka kako bi se u slučaju pada spriječile nezgode.
Tornjeve grade ljudi svih zanimanja i statusa, pri čemu nije neobično nagaziti na šefa ili kakvu poznatu ličnost. Osim majica u boji tornja, ljudi tornjevi navlače i posebne pojase koji im štite leđa i pomažu penjačima da se za njih uhvate i lakše popnu do vrha.
Napetost koja se može rezati nožem dok se grade temelji i ljudi polako penju jedni po drugima, a prate ih melodije puhačkih instrumenata – gralle, kao i bubnjevi koji udaraju ritam. Instrumenti sviraju melodiju Toc de Castells (zov dvorca) koja staje kada se posljednje dijete popne na vrh i mahne rukom.
Znanje potrebno za podizanje tornja tradicionalno se prenosi s generacije na generaciju, a može se naučiti samo marljivim vježbanjem. Smatra se da katalonska tradicija ljudi tornjeva potječe od plesnih skupina koje su radile isto, još u 18. stoljeću, a održala se do danas, bez obzira na pandemiju – ali uz određene restrikcije. Kako izgledaju živi tornjevi, pogledajte u našoj galeriji.