Sramežljivost krošnji (eng. crown shyness) prirodni je fenomen kad se krošnje različitih stabala ne dodiruju i ne urastaju jedna u drugu, već ostaju jasno razdvojene. Tako nastaju linije i uzorci jedinstveni za svako stablo, odnosno svako stablo i svaka krošnja poput otoka ostaju jasno iscrtani i obrubljeni nebom.
Biolozi su tu pojavu atraktivnog izgleda primijetili i zabilježili još 1920-ih, ali do danas ne postoji konačno i jedno mišljenje koje ju objašnjava. Razlog je prije svega u tome što se sramežljivost krošnji ne javlja u svih vrsta stabala, ali opet je dovoljno česta i zabilježena u čitavom svijetu. Zato su istraživanja trajala desetljećima i odvijala su se međusobno neovisno u različitim regijama svijeta.
Sramežljivost krošanja dokumentirana je u šumama mangrova (Avicennia germinans), šumama japanskog ariša (Larix kaempferi), u nekim vrstama eukaliptusa, ali i u nekim našim domaćim šumama, kao što je primjerice borova šuma (Pinus contorta). Sramežljivost krošanja obično se pojavljuje među stablima iste sorte, ali primijećeno je da se može pojaviti i između jedinki različitih vrsta.
Znanstvenici su se ozbiljnije počeli baviti tim fenomenom 1980-ih godina. Istraživanja su pokazala da je sramežljivost krošnji prisutnija u stabala koja vjetar više ljulja i tako oštećuje vršne grane i lišće. Isto su potvrdila i istraživanja provedena na drugim dijelovima svijeta dva desetljeća kasnije, ali bilo je i onih koja su fenomen zabilježila i u šumama bez osobito jakog vjetra.
Iz te takozvane hipoteze o abraziji u novije su se vrijeme razvile i druge teorije u korijenu kojih je vjerovanje da i prije fizičkog okršaja među vršnim granama potpomognutim vjetrom stablo samo prekida rast na tim dijelovima – baš kako do okršaja ne bi ni došlo. Na taj način drveće izbjegava nepotrebnu štetu i zapravo ekonomično usmjerava resurse za rast i napredak, zaključili su šumski ekolozi Sveučilišta u Michiganu.
Njihovi kolege sa Sveučilišta Yale otišli su pak i korak dalje te smatraju da stabla imaju specijalizirani senzorski sustav pomoću kojeg otkrivaju kemikalije iz obližnjih biljaka. Podaci o kemijskoj komunikaciji u drvenastim biljkama danas su još uvijek rijetki, ali znanstvenici smatraju mogućim da - ako stabla mogu osjetiti jedno drugo, mogu i zaustaviti rast vlastite krošnje prije nego što bi to značilo gubitke.
Suvremene teorije ili barem primjedbe o sramežljivosti krošanja upozoravaju i na "higijensku" dimenziju te pojave. Ne dodirujući se, stabla se zapravo i štite od štetočina i nametnika s drugih stabala.
I zadnje, ali možda i najbitnije za čitave ekosustave - zahvaljujući pojavi sramežljivosti krošanja sunčeva svjetlost može doprijeti sve do šumskog tla. U šumama s gustim krošnjama njihova "sramežljivost" presudna je za uopće mogućnost odvijanja fotosinteze u takvim prirodnim sustavima ili, drugim riječima, za život.
