„Ruke se ne koriste, staviš ih na pod i zamahneš nogom u zrak da udariš protivnika. Mogu ti pokazati. Bez brige, neću te ozlijediti“, objasnio je Conor McGregor, irski borac i MMA zvijezda, slavnom američkom voditelju Conanu O'Brienu za vrijeme gostovanja u emisiji prije nekoliko godina. „Molim te, nemoj, umrijet ću prije nego me uopće udariš“, odgovorio mu je ovaj dok je publika navijala uz smijeh.

Ljubitelji borilačkih vještina i/ili brazilske kulture već su dobro znali o čemu je riječ. No mnogi koji do tada nikad nisu čuli za „Capoeiru“, postali su zaintrigrani. Kakva je to borilačka vještina koja nalikuje plesu, a koju su osmislili - robovi?

Capoeira ima korijene u mračnoj strani povijesti

Europa je u 16. stoljeću konačno izašla iz mraka srednjeg vijeka. Cvatu trgovina i umjetničko stvaralaštvo, razvijaju se gradovi, polažu temelji modernog svijeta. Brodovi i flote odlaze na daleka putovanja, vraćajući se s nagovještajima novog svijeta. Ali baš kao u onoj narodnoj „dok jednom ne smrkne drugom ne svane“, afrički robovi bili su druga strana povijesne medalje.

Dovedeni u Brazil u sklopu „atlantske trgovine robljem“, robovi su bili prisiljeni raditi na plantažama kave, duhana i pamuka, te u rudnicima, rižinim poljima i kućanstvima kao sluge.

Odsječeni od svojih domova i kuća, sa sobom su ponijeli samo ono što su imali u sebi – svoj jezik, sjećanja, običaje, pjesme, plesove… Među njima bio je i tzv. N’Golo, borbeni ritual čiji su pokreti inspirirani naglim i energičnim trzajima nogu kod zebre i sličnih životinja. Vjeruje se kako je ovo N’Golo bio preteča Capoeire. No, zašto su ove vještine bitne u priči o robovima (ili obrnuto)?

Padaj silo i nepravdo

Stjerani u očajne i neljudske uvjete, diskriminirani i premlaćivani, robovi su se često pokušavali pobuniti i pobjeći. Neki od njih u tome su uspijevali – čemu svjedoče tzv. quilombo, nastambe u prašumama koje bi osnovali izbjegli robovi, a čije ime u prijevodu znači „ratni kamp“. Prihvaćali su druge izbjegle robove, ali čak i neke Europljane koji su bježali od vladavine kršćanskih ekstremista.

Kako nisu imali nikakvih resursa, odbjegli robovi oslanjali su se na krađu namirnica i povremene napade na kolonijalne nastambe. To je izazivalo odmazdu, najčešće portugalske vojske. No, boriti se s odbjeglim robovima nije bilo lako jer su uzvraćali „čudnom obrambenom tehnikom“ od koje se „teže obraniti nego od nizozemskih osvajača“.

Bila je to Capoeira, za koju se vjeruje da je rođena upravo u ovim ratnim kampovima. Razvili su je spajanjem elemenata afričke (sjećate se N'Goloa?), brazilske i portugalske kulture. To nije bilo jedino što ju čini unikatnom – ova borilačka vještina naglašava udarce i komplekse pokrete bez udaraca rukama.

Ljuti Portugalci primijetili su da se ova vještina počela širiti i po gradovima te da postaje sve popularnija. Na to su donijeli zakon o zabrani Capoeire – svatko tko bi bio ulovljen u „treningu“ bio bi fizički kažnjavan.

Kako bi izbjegli kaznu, (bivši) robovi počeli su vježbati ovu vještinu jedni s drugima kamuflirajući je u ples. Formirali bi krug unutar kojeg bi dva borca (pardon, plesača!) vježbali jedan s drugim dok bi ih ostatak ekipe bodrio. Promatrajući izdaleka, robovlasnik bi bio uvjeren da je riječ o primitivnoj plemenskoj budalaštini ili plesu i odmahnuo rukom ne znajući da će uskoro dobiti zamah nogom…

Od zabranjenog plesa do reflektora svjetskih ringova

S vremenom je čak i ropstvo ukinuto – u Brazilu 1888. godine – no Capoeira je i dalje ostala zabranjena. Možda sada više nego prije jer su njen potencijal uvidjeli i kriminalci koji su počeli zapošljavati Capoeira-majstore za obavljanje poslova. Oni su ih prihvaćali jer drugih mogućnosti nisu imali. Nakon ukinuća ropstva našli su se na ulicama, bez posla i krova nad glavom. Bilo je potrebno još pola stoljeća da ovaj borbeni ples (ili rasplesana borba) u javnosti steknu pozitivnije konotacije.

Tek 1940. godine Capoeira je legalizirana u Brazilu, a 1970-ih je priznata kao službeni sport i počinje se širiti diljem svijeta. Danas se uči u osnovnim i srednjim školama, fakultetima, policijskim akademijama, a škole za učenje Capoeire ćete pronaći i u Hrvatskoj. UNESCO joj je odao priznanje uvrstivši je na popis nematerijalne svjetske baštine.

Meštar i učitelj Capoeire, Joao Grande,opisao je svoju ljubav na ovaj način:

„Gledao sam prirodu – kako životinje preživljavaju, kako lete, kako love. Kako ribe plivaju, kako se bore u vodi, kako ptice lete i ne dodiruju se, kako vjetar udara drveće a drveće se opet vraća u svoj mirni položaj, kako se zmija kreće po zemlji, kako se ljudi i psi igraju, kako se uragan okreće. To me inspirira, priroda. Capoeira je priroda.“

Ono što je do tada bio zabranjeni ples pobunjenih robova, postao je jedan od glavnih simbola brazilske kulture, ali još važnije – borbe za oslobođenje.

Brazil, volim te: Iza kultnih šarenih stepenica stoji tužna priča siromašnog umjetnika Selaron stepenice, Rio de Janeiro, Brazil - 1 Selaron stepenice, Rio de Janeiro, Brazil - 2 Selaron stepenice, Rio de Janeiro, Brazil - 9 +5 Selaron stepenice, Rio de Janeiro, Brazil - 4

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju