Galerija
Povijest medicine istovremeno je i zabavnija i odvratnija nego što vjerojatno zamišljate. Za neke je često korištene pripravke, najčešće one dobivene iz biljaka, trebalo tek pogoditi ispravnu dozu, kao što je slučaj za kukutu, velebilje ili noćurak ili im promijeniti područje primjene. A neki su postupci drevnih narodnih medicina – poput stavljanja pljesnjiva kruha na rane i porezotine stoljećima kasnije dobili znanstvenu potvrdu i objašnjenje.
Ipak, puno je više onih na kojima se stoljećima inzistiralo iako nisu baš bili uspješni, a sumnjamo da su nekada bili manje odvratni nego što se nama to danas čini. U puno svježijoj povijesti, za neke se pripravke naknadno pokazalo da iako obavljaju svoj posao, imaju i štetne posljedice – poput etera i kloroforma koji su korišteni za narkozu. Vrlo su zanimljivi i ne tako davno korišteni sastojci prašaka, tonika i krema poput arsena, žive i heroina.
Maštoviti "lijekovi" ljudskog i životinjskog podrijetla
U starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, ali i u drevnoj indijskoj i kineskoj medicini uobičajena je medicinska praksa bilo ispijanje ljudskog urina za koji se smatralo da ima terapeutska svojstva i da pomaže kod problema s bubrezima i jetrom. U srednjovjekovnoj su pak Europi liječnici gledanjem, mućkanjem, mirisanjem, ali i kušanjem urina – postavljali dijagnoze.
Uobičajeni su pripravci za liječenje, osim urina, često sadržavali i krv, slinu i znoj, a odrezani su se nokti koristili kao sredstvo za izazivanje povraćanja. Netko je došao na ideju da je prah lubanje umrlih nasilnom smrću odličan za liječenje epilepsije, a mumije u prahu imale su široku primjenu – od liječenja astme i tuberkuloze do pomoći u zacjeljivanju modrica, rješavanja glavobolje i problema s probavom. Posebno su se, jasno, cijenile egipatske mumije.
Osim ljudskih izlučevina, stara je medicina često uključivala izmet raznih životinja, guske, psa, koze, goluba, konja, kokoši (da spomenemo tek neke), a krokodilski je izmet bio (pouzdana?) mehanička metoda kontracepcije. Ljekarije su sadržavale i penise jelena i bikova, žablja pluća, mrave i stonoge. Pripravci pak „na bazi“ miševa bili su vrlo popularni za liječenje hripavca, ospica, boginja i mokrenja u krevet, a jednostavno prepolovljeni miš stavljao se na rane, bradavice i modrice.
Puštanje krvi, rezanje, bušenje
Već se u starom Egiptu prije tri tisućljeća liječilo puštanjem krvi, a ta se praksa, kasnije proširena i u Europi zahvaljujući Hipokratovu učenju o bolesti kao neravnoteži tjelesnih tekućina, održala do 19. stoljeća. Ako vam je trebalo pustiti tek malo krvi, koristile su se pijavice, a za veće ispuštanje liječnik je napravio rez, ili više njih. Nevjerojatno, nakon takva liječenja pacijenti su uglavnom postajali još slabiji, a oni s manje sreće i manje krvi nakon tretmana su i zauvijek napustili ovaj svijet.
Puno nakon starog Egipta, u 18. i 19. stoljeću mucanje se "liječilo" rezanjem jezika. Kada bi i uspjelo, bilo je to najčešće zato što je pacijent iskrvario pa nije govorio uopće i nikad više.
Nekada su se obične glavobolje, ali i mentalni poremećaji rješavali bušenjem lubanje (trepanacijom). To se naravno izvodilo primitivnim alatima i bez anestezije, ali izgleda da su mnogi ovo preživjelo. Iz ovog je postupka i mnogo kasnije nadahnuće vjerojatno dobio onaj koji je izveo prvu lobotomiju 1890-ih, a koju je 1940-ih i 1950-ih proslavio Walter Freeman iako mu je većina od 40 tisuća pacijenata nakon postupka postala biljkama.
Otrovi i droge na policama ljekarni
Arsen se stoljećima koristio kao lijek, u tradicionalnoj kineskoj medicini, ali i u mnogim patentiranim lijekovima puno novijega datuma, od sredine 18. stoljeća čak do 1950-ih. Njime su se liječili artritis i dijabetes, malarija i sifilis - potonje dvije bolesti i uspješno.
Početkom 20. stoljeća vjerovalo se da je radioaktivnost odlična za ljude, pa ste mogli kupiti razne radioaktivne predmete za kućnu upotrebu, privjeske za reumatizam, uranove deke za artritis, anti-age kozmetiku i radioaktivnu vodicu – da se nađe.
Živa se u medicini koristila u Perziji, staroj Grčkoj, drevnoj kineskoj i srednjovjekovnoj – i kasnijoj europskoj medicini. Upotrebljavala se za liječenje svega i svačega, od sifilisa i zatvora.
I za kraj, nekoliko današnjih otrova koji su i ne tako davno bili u širokoj upotrebi. Duhan se od 15. stoljeća koristio za dezinfekciju, ublažavanje glavobolje, prehlade pa i kao anestetik. U Indiji ste do 1992. mogli kupiti pastu za zube s duhanom.
Tijekom 1950-ih i ranih 60-ih studija o LSD-om se liječio alkoholizam, kriminalno ponašanje i shizofrenija (za zadnje možda čak i „radi“).
Kokain se do 192-ih smatrao čudesnim lijekom za sve (depresiju, probavne smetnje, tuberkulozu, astmu), a promovirao ga je između ostalih i Sigmund Freud. Sredinom 1880-ih znanstvenici su uspjeli izolirati aktivni sastojak lista koke, pa se u otopini koristio kao anestetik, lijek za zubobolju, depresiju, upalu sinusa, letargiju, alkoholizam i impotenciju, a ubrzo se mogao se kupiti i u pastilama, prašku, pa i u – cigaretama, i to bez recepta. Prvi ljekoviti tonik s kokom nije bila Coca-Cola nego Vin Mariani koji je godine 1863. smućkao talijanski kemičar Angelo Mariani.
I sirup na kraju. Još 1870-ih godina predstavljen je heroin - kao sigurna zamjena za morfij koja ne izaziva ovisnost. Bayerov je laboratorij 1898. godine razvio sirup s heroinom, a bio je namijenjen u prvom redu djeci za liječenje upale grla, kašlja i prehlade. Proizvodio je do 1913. godine usprkos brojnim upozorenjima liječnika o njegovim nuspojavama i izazivanju ovisnosti.
Najskuplji jugoslavenski projekt: Tajna vojna baza i podzemni aerodrom koji skrivaju jedan od najvećih mitova o SFRJ-u
