Bila je jedna od najmoćnijih žena Europe na kraju srednjeg vijeka. Samostalna, obrazovana, sa smislom za politiku i alkemiju, bila je sve ono što žena u to doba nije trebala biti. Politički svijet omalovažavao ju je klevetama, a naš ju je narod u kolektivnoj svijesti zapamtio kao Crnu Kraljicu, zlu vješticu u čiji je lik bilo lako upisati sve srednjovjekovne strahove, neznanje i društvene okolnosti koje nije razumio.
Barbara Celjska rođena je 1392. u moćnoj obitelji grofova Celjskih koji su krajem 14. st. u posjed dobili Varaždin i znatan dio Hrvatskoga zagorja i Međimurja, kao kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg. Još kao dijete obećana je beskrupuloznom hrvatsko-ugarskom kralju Žigmundu, nakon što je ovaj ostao udovac i bez nasljednika. Barbara Celjska za njega se udala sa samo 13 godina, 1405. godine u Krapini, i iste godine je okrunjena za ugarsku i hrvatsku kraljicu. Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414., od 1420. nosi i naslov češke kraljice, a 1433. postaje njemačko-rimskom caricom.
Kako se protivila tome da Žigmunda naslijedi zet i navodno planirala urotu, Žigmund ju je prije svoje smrti zatvorio. Kada ga je naslijedio Albert Habsburški, muž Barbarine kćeri, Barbara se prividno s njime pomirila, ali je ubrzo pobjegla je u Poljsku kako bi kao protukralja podržala poljskoga kralja. U Češku se vratila tek nakon Albertove smrti. Živjela je na svom posjedu u Mělníku na ušću Vltave u Labu, gdje je i umrla od kuge 1451. godine.
Barbara udajom dobila mnoge posjede u Hrvatskoj i Slavoniji i tako je već jako mlada postala iznimno bogata. Aktivno se bavila državnim poslovima i u vladanju je potpuno zamjenjivala Žigmunda za njegovih višegodišnjih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Više je godina obitavala na Medvedgradu, a zabilježeno je i da je sudila u Čakovcu, boravila u Đakovu, regulirala pravničke i crkvene poslove u Križevcima. Sačuvano je čak 270 povelja koje je izdala.
Bila je vrlo obrazovana, britka i slobodoumna. Govorila je latinski, hrvatski, mađarski, francuski i češki te dobro poznavala literaturu svog vremena. Bila je možda i najmoćnija žena u tadašnjoj Europi, a uz to što je pokazivala zavidnu državničku vještinu i veliko političko umijeće, zagovarala je nove humanističke i renesansne ideje. Bila je sve čega se srednji vijek bojao.
K tome se bavila i alkemijom, u podrumu svog dvorca u Samoboru izvodila je pokuse transmutacije bakra u srebro i zlato, pokuse opisane u kasnijoj alkemijskoj literaturi i bez sumnje je ostavila vrijedan prilog povijesti alkemije u Hrvatskoj. O njezinu bavljenju znanošću prije znanosti saznajemo od češkog alkemičara Johanna von Laaza koji je omalovažio njezino umijeće, ali to i nema neku težinu jer je Laaz prozren kao lopov i prevarant.
Sljedeći krimen Barbare Celjske bila je njezina ljepota i činjenica što je nosila crninu, koja joj je vjerojatno i priskrbila nadimak. Politika, alkemija i intrigantna pojava kojom je u svojim rijetkim pojavljivanjima u narodu plijenila pažnju i raspirivala maštu, u pričama i kolektivnom sjećanju odredile su je kao nemilosrdnu i zlu vješticu. Povijesne okolnosti, stvarni događaji iz života Barbare Celjske i srednjovjekovni moral i svjetonazor stopili su se u legendama o Crnoj Kraljici u uzbudljiv lik, živ i zanimljiv i šesto godina nakon njezine smrti.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji, posebno oko mjesta na kojima je dulje obitavala poput Medvedgrada i Malog Kalnika, nalazimo brojne legende o Barbari Celjskoj, a susrećemo je i u kasnijoj, pisanoj književnosti, koja je okamenila njezin lik Crne Kraljice.
Crna Kraljica opisuje se isključivo kao stereotip: stereotip srednjovjekovne agresivnosti, okrutnosti i okultnosti. Da je bila zla i ohola prihvaćalo se bez ostatka. Strašna pojava odjevena u crno s pripitomljenim gavranom na ruci, okrutna i osvetoljubiva. Ljude je ozljeđivala iz zabave, a ljubavnike bacala s kule u smrt. U legendama je jedino je lička Crna kraljica bila dobra - spasila je plitvički kraj od velike suše i stvorila Plitvice. Svugdje je drugdje, od Samobora, preko Medvedgrada i Kalnika, Crna Kraljica predočena je kao okrutna, hirovita i zla, nemilosrdna i prokleta.
Na lošem je glasu bila i izvan mita. Enea Silvio Piccolomini, koji je kasnije postao papa Pio II., svojski se trudio ocrniti je pred suvremenicima, naravno zbog svog interesa. Sve su se optužne odnosile na njezin "razuzdani" život i herezu, što se nekritički prenosilo dalje, pa je Barbara Celjska i u ranoj hrvatskoj historiografiji (Kukuljević Sakcinski, Tkalčić) komentirana isključivo s moralnog aspekta, kako se naravno muškarci nisu procjenjivali, s evidentnim nepoznavanjem povijesne građe i dokumenata, kao i s namjernim zanemarivanjem njezine vještine i obrazovanosti. Negativnu političku reputaciju Celjskima u najvećoj su mjeri posthumno prišili politički protivnici Hunjadi (Korvini) koji su ih zamijenili u upravljanju Hrvatskom i Ugarskom, a tek je moderna europska historiografija počela otkrivati pravu sliku o Barbari i Celjskima.
U oba govora o Barbari Celjskoj, i onom mitskom i onom povijesnom, najviše joj se zamjeralo što se ne ponaša onako kako je ženama u srednjem vijeku bilo određeno da se moraju ponašati. I kao lik iz legende i kao povijesna osoba bila je idealna za upisivanje kolektivnih sjećanja, strahova i - neznanja. Kroz tanku membranu koja razdvaja maštu od činjenica, u lik Barbare Celjske kao Crne Kraljice, antijunakinje i antipoda poslušnoj i pasivnoj ženi koja je ostala idealom društva i mnogo stoljeća nakon Barbarine smrti, upisano je sve ono čega se feudalizam bojao, sve što je patrijarhat osuđivao i očekivao i sve ono čemu se pučka misao nije ni usudila približiti.
Jedinstveni stari Egipat: Zanimljivosti koje sigurno niste znali o zemlji piramida i faraona
