Moja zaliha novaca za hitne slučajeve koji su mi ostali nakon gubitka posla je stigla do kraja. I nije potrošena na hitne slučajeve, nego na preživljavanje. I kad me prijatelj pitao želim li za Beograd, pogledala sam taj ostatak novaca i zaključila da ću biti bahata i otići potrošiti zadnje novce na hranu i alkohol u gradu koji već dugo želim posjetiti.
U Beogradu ćete ostati gladni i žedni jedino ako ste zbilja idiot ili vam je McDonalds doseg u prehrani. Ovo je grad velikih porcija, odlične hrane, ljubaznih i predobrih ljudi, dobre cuge, lijepih ulica i predivnih parkova. To je grad u koji ćete se zaljubiti puno lakše nego što ste to očekivali.
Prvo smještaj. Kada putujete u Beograd pogledajte preko interneta stanove na najam preko raznih stranica. To su privatni stanovi koji se nude po vrlo povoljnim cijenama, a u odličnom su stanju. U razgovoru sa svojom prijateljicom iz Beograda saznala sam da je to ujedno i najisplativije i najbolje rješenje te nešto što bi preporučio svaki Beograđanin. Ovisno koliko vas ide, imate od manjih do ogromnih stanova gdje može stati i do šestoro ljudi bez problema. Naš je smještaj bio blizu Trga Republike koji je dio centra. Uvijek gledajte tako da ste smješteni blizu centra jer je sve što vam je potrebno na udaljenosti od maksimalno dvadeset minuta pješice. Nas je za dobrodošlicu dočekala boca crnog vina. Gesta koja nas je oduševila (jetru čisto sumnjam ali kog briga).
Ovako, o transportu ništa nemam pametno. Imate izbor platiti hrpu autocesta i benzina, platiti preskupu kartu vlakom i vucarat se s njim beskonačno dugo ili uzeti autobus koji je jeftiniji od vlaka i vući se i s njim preko pet sati. Avion je ipak malo bio pretenciozan za nas, ali ako imate viška para tko sam ja da vam branim. Kako god odabrali, ako završite oko kolodvora i nemate snage pješke tražiti stan i dođete na pljusak i po noći kao i mi, uzmite taksi i nemojte biti škrti. Jer ako nas je taksist i htio odrati, nije nam se tako činilo. Za vožnju do centra nam je naplatio nekih trideset do četrdeset kuna i ubrzo smo došli do zaključka da su cijene blizu cijena taksi vožnje u Zagrebu. A to nije tako puno da bi vukli uz breg torbe i patili se sa snalaženjem i traženjem adrese. Ako ste za bus dali preko 350 kuna, možete i za ovo.
Prva stvar koju preporučam je da odete u Turistički informativni centar (ima ih par po gradu) i zatražite kartu grada. To su vam slične karte kao što ćete dobiti i kod nas i na kojem vam je označeno sve što se isplati vidjeti i posjetiti u Beogradu. Osim do Zemuna i Ade, sve možete prehodati. Što će vam sigurno dobro doći kada u sebe stavite toliku količinu hrane kao i mi. Nemojte biti ljenčine i koristite noge. U slučaju da se izgubite ili trebate pomoć, pitajte bilo koga na ulici. Svi su ljubazni i svi će vam sve objasniti i čak vas odvesti ako mogu. Osobno nikada nisam ni stigla pitati, jer kad god bi netko vidio da okrećem kartu i okrećem se u potrazi za ulicom, ne bi prošlo niti pola minute i netko bi me upitao kako mi može pomoći. Ljudi su me oduševili.
E, sad hrana... Kada svaki stranac kaže da mi Hrvati imamo prevelike porcije, taj se nikada nije našao u Beogradu. Ne samo da je hrana odlična, nego je količina tolika da je ne možete pojesti. Uopće me nije briga što će netko sada pomisliti da je to megalomanstvo ili neko drugo sranje. To je zbilja čudo kada vidite na tanjuru i ostanete bez teksta (kako ostaju tamo tako vitki!?). Obzirom da smo tamo samo proveli vikend, imala sam sreću da vam mogu preporučiti apsolutno svako mjesto gdje smo jeli i pili.
Vele da je Skadarlija boemska ulica. Ne znam za boeme, ali meni je to fenomenalna ulica puna restorana u kojima sviraju ciganski svirači ili tamburaši. Odlična atmosfera i toplina ulice će vas sve oduševiti. Naš izbor je na kraju pao na poznati restoran Tri šešira. U tom restoranu u svakoj prostoriji ili na terasi se nalaze razni svirači. Ne deru teške narodnjake i nećete čuti Cecu i slične novokomponovane, već pjesme starijeg datuma od kojih uši ne krvare. Čak su svirali i neke naše pjesme koje je naručivala ekipa iz Hrvatske za momačku. Uopće se ne sjećam što je jeo frend, ali znam što sam ja jela i nikada ne požalila. Skadarlijski opanak spada pod jela s roštilja. To je pljeskavica sa pilećim fileom, punjena sa goveđim pršutom i paprikom. Uz to šopska salata koja je bila ogromna porcija sa prefinim naribanim sirom. Iako sam bila gladna ko vuk, uspjela sam pojesti pola salate i pola pljeske. Krumpir koji je išao kao prilog sam samo probala, zaključila da je ukusan, ali u moj želudac nije stao. Cijene su blizu cijena u Zagrebu. Nije najjeftiniji odabir, ali vrijedi svakog dinara. Ako vam se baš ne troše novci, uzmite vremena i proučite cjenike koji vam stoje na ulici. Učinite si uslugu i odaberite restorane sa srpskom kuhinjom. Nemojte ispadat kao Česi kod nas i jest pizzu. To je mnogo glupo jer je srpska kuhinja vrijedna kušanja i nešto što se ne propušta.
Skadarlijski opanak
Šopska salata - zaš nisam pitala koja je to vrsta naribanog sira?
Drugo smo jutro odlučili počastiti se pravim doručkom ko gospoda. I odlučili sjesti na Trgu republike u caffe i restaurant Boutique. Cijene slične Zagrebu, ali doručak fenomenalan. Nemam pojma kako mi se obrok zvao, ali što god smo naručili (imate kombinacija da boli glava) nismo požalili. Drugo smo jutro jeli u Boutiqeu u Mihajlovoj ulici i također se najeli kao veliki. Mislim da ne moram ni reći da cijeli doručak u mene nije ni stao. Opet sam šikanirala krumpir i ignorirala njegovo postojanje da bi ostala hrana donekle stala u mene. Doručak s kavom i prirodnim sokom je po osobi izašao oko 50 kuna. Carski doručak ako mene pitate. Atmosfera ugodna, mjuza lagana, a vrijeme nam je bilo tako dobro da je to bila milina...
Nastavak putopisa potražite na blogu Na putu prema gore!
