Da citiram Coelha: mistici to zovu znakovima, skeptici slučajnostima, a psiholozi usmjerenom pažnjom… sigurna sam da bi stručnjaci za Internet marketing to vjerojatno nazvali magijom kolačića, ali ne onih Madeleine. Kako bilo, fika me prati na svakom kliku otkako sam se vratila iz Stockholma.
Ako već ne znate, fika je švedska tradicija uživanja u šalici kave ili nekog drugog toplog napitka uz kolač po izboru. Najčešće su to pužići s cimetom (kanelbullar), čokoladne loptice u kokosu (chokladboll) ili poslastice s marcipanom (semlor). Da ne bi bilo zabune, fika ima dublje značenje od obične pauze za kavu i kolačić. To je više ritual vraćanja sebi. A upravo prakticirajući fiku, napokon uzimam vrijeme za uživanje u dojmovima i sabirem ih u putozapis o zelenoj tzv. Veneciji Sjevera.
Dakle, Stockholmu često tepaju nazivajući ga Venecijom Sjevera. Ja ne bih proturiječila ni da netko obrne ploču i kao standard ljepote postavi baš ovaj sjevernomorski biser, te nazove Veneciju - Stockholmom Juga. Stockholm je zapravo arhipelag na mjestu gdje se jezero Mälaren pretače u Baltičko more. Stari grad Stockholma, Gamla Stan, sagrađen je na tri od ukupno 14 otočića arhipelaga i slovi za najstariji očuvani srednjovjekovni stari grad u Europi.
Gamla Stan je 1252. utemeljen kao administrativno i kulturno središte Kraljevine Švedske, a značajno naselje se spominje i ranije u nordijskim sagama. Zahvaljujući arhipelaškom položaju, Stockholm je s mora zaštićen brojnim otočićima. To mu je u zadnjih 765 godina, a posebno u Tridesetogodišnjem ratu, omogućilo procvat ruže zaštićene oštrim trnjem.
Nekoliko je crtica zbog kojih je Stockholm od mene zaslužio komplimente, a među njima nije estetska superiornost. Iako je spomenuta zbilja opijajuća.
Za početak, skulptura Rag and Bone. Rag and Bone se nalazi na samom ulazu u Gamla Stan, pred velebnim zdanjem Riksdagshuseta (zgrade Parlamenta). Rag and Bone u švedskom imeniku stoji kao Hemlös räv, što u slobodnom prijevodu znači Lisica Beskućnica. Precizna lokacija Lisice je ugao ulica Drottninggatan i Strömgatan, pred mostom Riksbron. Radi se o jednom od najfrekventnijih gradskih kutaka, koji je baš zato izabran glasovima građana kao mjesto za Lisicu.
Ona predstavlja uvijek aktualan problem siromaštva i na ovaj se način nalazi na putu onima koji imaju utjecaja – imućnima, Šveđanima i posjetiocima. Dok već skoro 10 godina nastoji zaštiti svoje mlado od hladnoće, podsjeća prolaznike da siromaštvo nije nečiji tuđi problem, da uvijek ima prostora za daljnji napredak i potrebe za daljnjim poboljšanjem, te da su socijalna pitanja najvažnija pitanja jednog uspješnog društva. Ovo djelo britanske umjetnice Laure Ford našlo je svoje mjesto pod Suncem u prijestolnici Švedske, gdje stvari više manje funkcioniraju. Tim više je autoritet poruke prilično jasan i jak.
Boravak u Stockholmu trajao je četiri dana. Prekratko za sve ponuđeno, ali taman da upoznam uži centar Gamla Stan za povijesno-kulturnu-biznis varijantu, Södermalm kvart za noćnu varijantu i Sätra predgrađe za ‘svakodnevni život’ varijantu.
Počnimo od centra, kad sam ga se već dotakla. Nakon oduševljenja likom i porukom Rag and Bone Lisice, a prešavši Riksbron, snašlo me daljnje oduševljenje kompleksom Riksdagshuseta, izgrađenog u neoklasičnom stilu sa malo baroka. Portal Riksdagshuseta ujedno je i ulaz u Gamla Stan. Dan je bio onako dovoljno sjevernjački svjež da se ja južnjak smrznem, ali ne dovoljno svjež da me ohladi od uzbuđenja upoznavanja novog grada. Sunce je sijalo, povjetarac je puhao, ja sam disala punim plućima.
U Stockholmu je važno biti spreman na slatkiše i fotografsku kulturu. Ulice su prepune kafeterijica i slastičarni, što je logično s obzirom na običaje opisane na samom početku teksta. Ali mene se posebno dojmila foto kultura. Time ne mislim samo na stvaranje fotografija zabilježavanjem živopisnih gradskih vizura, već i na uživanje u brojnim izložbama fotografija. Najpoznatija galerija te vrste je sigurno Fotografiska. Međutim, postoji i dosta manjih galerijica slobodnog ulaza. Jedna takva je Galleri Kontrast, dom dokumentarne fotografije.
Ulice malo izvan Gamla Stana vrve dizajnerskim buticima, čiju odjeću i namještaj karakteriziraju jednostavnost, elegancija i jasni tonovi. Otprilike takav je i život Stockholma. Kod Šveđana ništa nije suvišno. Ni riječi, ni maniri, ni odjevni komadi. Također, ni sredstva kretanja. Svako motorno kretanje u zoni centra je naplativo. Tako se plaćaju putarine za vožnju centrom, parking se tarifira na 15 minuta, a cijene spomenutih usluga su iznimno visoke.
Ali kod noćnih izlazaka sam primijetila malo odstupanje. Špica je u Södermalmu, bivšem radničkom naselju koje je danas hipsterski raj i vrhunsko mjesto za ležerni izlazak, sa svim svojim restobarovima i vintage buticima. Dnevni Šveđani su ubrzani, ulickani, pristojni i otmjeni buržuji. Ali noćni Šveđani se kreću laganijim korakom, preferiraju piće naspram hrane, glasni su, opušteni i zabavni. Izlasci su većinom koncipirani kao druženje u lokalima i na terasama, uz čašicu razgovora i čašicu ostalog.
S obzirom na tri sekcije mog odnosa sa Stockholmom, i ljude sam promotrila u tri okruženja: dnevni, noćni i – pregrađe. Generalno govoreći, žitelji su uglavnom bijelci, dobro odjeveni, zgodni (muškarci više nego žene), na biciklima ili u električnim vozila. Sätra je, s druge strane, mali subgradski arapsko-hispanski otok.
No, njegovi stanovnici ništa lošije ne govore engleski od svojih fetivih skandinavskih sunarodnjaka, nisu ništa lošije odjeveni (mada u ponešto drugačijem stilu), a i oni su na biciklima ili u električnim vozilima. Predgrađe je malo samoodrživo gospodarstvo i jedina veća razlika od užeg gradskog kruga je u tome što su pužići sa cimetom zamijenjeni nevjerojatno sočnim baklavama. Kao jedna višestoljetna monarhija, time se Švedska među sebi jednakima iskazala kao prvak u integraciji i bogaćenju vlastite kulture.
Svi ovi pojavni oblici Šveđana i Šveđanki prožeti su zajedničkim nazivnikom pristupačnosti i sigurne aure. Pa ipak, doživjela sam jedno neugodno iskustvo. Bila sam prevarena dok sam čekala metro nakon noćnog izlaska. Naime, na centralnoj stanici metroa sam razmijenila značajne poglede sa Twixom u automatu. Karticom sam platila tih 20 švedskih kruna za jedan Twix (što je nešto manje od 20 hrvatskih kuna), uredno dobila fiskalni račun i… ostala bez Twixa. Sva moja vjera u švedsku ispravnost isparila je kada ni nakon snažnih balkanskih metoda automat nije isporučio Twix. E moj Williame, nije samo u državi Danskoj nešto trulo.
No dobro, sutra je uvijek novi dan. Usmjerila sam se iščekivanju sljedećih aktivnosti, među kojima posebno degustaciji ribljih specijaliteta ulične kuhinje Stockholma na štandu Nystekt Stromming. Međutim, Nystekt Stromming je bio zatvoren zbog građevinskih radova. Ostala sam gladna, što je samo po sebi već problemčić. Ali da stvar bude malo veći problemčić, planiranom i neostvarenom zalogaju je slijedio posjet čuvenom Katarinahissenu. Katarinahissen je lift s kojeg puca najljepši pogled na grad. Lift koji nije u funkciji. Dakle, kardio na gladno je bio nezaobilazan.
Bilo je vjetrovitije nego dan ranije. Bilo je hladnije nego dan ranije. A kad smo se nakon 40 minuta popeli do vrha Gondolen zgrade i došli do slavnog Katarininog dizala, ostala sam bez daha i bez teksta. Ali ne zato jer sam bez kondicije ili bez elokvencije. Nego zato jer je pogled bez greške. Onako propuhana, stajala sam na konstrukciji originalno izgrađenoj 1881., visokoj osam katova i zatvorenoj za vožnju zbog sigurnosnih razloga. I uživala u pogledu na sav taj život ispod nas. Dolje, na mjestu gdje sam sat ranije ostala razočarana i gladna, prostiralo se gradilište. Dok je s vjetrom vibrirala gradska energija, mislima mi je prohujala jedna od onih filozofskih figura, hibrid pitanja i zaključka: što građenje i kretanje imaju zajedničko?
Tu mi dozvolite da skrenem pozornost na lekcijicu iz povijesti, na prvi pogled možda nepovezanu. Stockholm je početkom 18. stoljeća poharala crna smrt, odnijevši 30 posto gradske poplacije i ostavivši iza sebe velike štete. Danas grad broji dva milijuna stanovnika. Od utemeljenja Nobelove nagrade 1901. stalan je domaćin odnosnih ceremonijala. U modernom međunarodnom pravu je popularno odredište za mirno rješavanje sporova arbitražom. A od 2009. je i matična destinacija nagrade za postignuća na polju ljudskih prava.
Kako je i moj grad desetkovan kugom između 14. i 19. stoljeća, u tim podacima vidim više od pukih demografskih statistika. Tu vidim ono što građenje i kretanje imaju zajedničko – ustajanje, uspinjanje, napredovanje. Nadu.
Poslije svake tjelovježbe i psihovježbe, valja ugasiti glad. Tu smo suputnici i ja posegnuli za tradicionalnom libanonskom i mađarskom hranom kod Tiffanya, koju smo zaokružili desertom iz 7-Elevena. Vrlo švedski od nas, zar ne? Ali zato smo iskusno zafikarili na kavi u Hötorgshallenu, tržnom centru prepunom brojnih delicija.
Grčki pisac, nominiran za Nobelovu nagradu čak devet puta, jednom je rekao da svaki pravi putnik sam stvori zemlju u koju putuje. Vjerojatno nikada neću saznati je li i gospodina Kazantzakisa ikada inspirirao Stockholm kao mene, ali ja sam sasvim sigurno stvorila posebnu zemlju od mog putovanja u prijestolnicu Švedske. Stockholm me osobno dotakao na mnogo razina. Možda zbog tajminga, možda zbog neke osobne životne faze koju ću tek naknadno razumjeti, a možda slučajno, Stockholm mi je probudio osjećaj sveukupnosti. Podsjetio me je na više mjesta koja sam dosad posjećivala, a od kojih su neka potpuno drugačija od njega. Takvo miješanje podražaja u loncu prostora i vremena potaklo je eksploziju jedinstvenosti i cjelovitosti. Zaokruživši misli, zadužujem se vratiti se onamo. Ako ni zbog čega drugog, a onda zbog svih parkova kojima ovog puta nisam zujala i zbog Orangerie Bara, lokala na rivi gdje sutonska fika ispunjava zrak do vrha, u kojem bih ponovno zazujala.
Hvala ti, Stock! Next time, make it double!
Još Valentininih priča potražite na njenom blogu vebeway i Facebook stranici.
