Vjerojatno je vrlo teško naći obitelj u kojoj vam netko od ukućana bar jednom nije ispričao kako se nekad u šoping išlo u Trst. Iz današnje perspektive i vremena u kojem nam je sve dostupno (ok, sve možemo kupiti, ali novaca nikad dosta), priče o odlasku preko granice kako bi kupili najobičnije traperice i zgodne talijanske stvari, čine se poput nekakve fikcije, no nekad se u grad koji se nalazio tek nekoliko kilometara od jugoslavenske granice redovno išlo i opremalo stvarima kojih u bivšoj državi nije bilo.
Kako je kapitalizam i šareni izlozi sa zapada već duže vrijeme prisutan kod nas, izgubila se i potreba za odlascima u Trst, koji je u kolektivnoj memoriji ostao jedino i upamćen kao grad isključivo "izgrađen“ za šopingiranje. No, kako sam se našao u blizini Rijeke, palo mi je na pamet otići na jednodnevni izlet u Trst i provjeriti kakav je to zapravo grad. Ono što sam znao jest da je riječ prvenstveno o lučkom gradu, kojeg sigurno nećete naći na listi destinacija koje morate posjetiti, ali kao uvjereni italofil bio sam uvjeren da ću i ovdje naći dovoljno lijepih stvari. Naravno, tako je na kraju, i bilo.
Od Rijeke do Trsta preko graničnog prijelaza Pasjak i ceste kroz Sloveniju (riječ je o cesti, tako da vam ne treba vinjeta) potrebno vam je oko sat vremena. Grad se smjestio u Tršćanskom zaljevu na sjeveru Jadrana, a danas u njemu živi oko 200 tisuća duša, od čega dobar broj čine i studenti. Grad dijelom podsjeća i na Rijeku, ima dosta brdovitih dijelova, a od ostalih talijanskih gradova se razlikuje što je na njega veliki utjecaj imala austrijska arhitektura, s obzirom da je Trst dugi niz godina bio glavna luka Habsburške monarhije.
Po samom dolasku, odlučili smo najprije vidjeti takvo jedno građevinsko remek djelo, koje se nalazi nekoliko kilometara van Trsta, prekrasni dvorac Miramare. Iako ne monumentalan poput poznatijih europskih dvoraca, ovaj je zemljopisno možda i najljepše smješten. Nalazi se na litici, okružen je čudesnim i ogromnim parkom, i prvi je od dokaza kako Trst nije tek "prljavi lučki grad", već mjesto koje ima prilično bogatu povijest. Sam dvorac je dao sagraditi nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, te u njemu živio sa svojom Charlottom, ali kako je politika vražja stvar, Maksimilijan je uskoro svrgnut s vlasti i pogubljen, pa se u dvorcu baš i nije previše nauživao. U sam dvorac na kraju nismo ulazili, ali smo se prošetali parkovima koji ostavljaju bez daha.
Nakon toga krenuli smo prema gradu, parking našli na samoj rivi po cijeni od eura za sat (parking se zove "Molo 4") i krenuli otkrivati grad. Kao i svi talijanski gradovi, i Trst obiluje spomenicima, crkvama i ostalim obilježjima kulturne baštine. Šetnja nas je uskoro dovela do Canala Grande (da, baš poput Venecije i Trst ima istoimeni kanal, samo što je on znatno, znatno manji), a uzduž kanala nalazi se trg na kojem je nekad bilo nezamislivo ne zastati i kupiti jeftinu robu. Naravno, riječ je o trgu poznatim svim onima koji su u grad dolazili sedamdesetih i osamdesetih, o Piazzi del Ponte rosso. Danas, tridesetak i godina više, na trgu nema ništa, preko puta kanala su smješteni kafići i restorani, a preko mosta korača tek James Joyce, slavni irski pisac koji je dio svog života proveo upravo ovdje.
Poslije Ponterossa, lutali smo malo gradskim ulicama i uskoro izbili na glavni tršćanski trg, poznat pod nazivom Piazza Unita d'Italia. Ono što prvo zamjećujete je veličina trga, koji je zbilja ogroman. Na sredini trga nalazi fontana nazvana "4 kontinenta“, a posebno su impresivne zgrade gradske vijećnice i zgrada nekadašnjeg brodarskog giganta, ko"panije Lloyd Triestino. Inače, s obzirom na već spomenutu veličinu, trg ponekad zna ugostiti i svjetske glazbene zvijezde, pa je tako ovdje prije nekoliko godina žario i palio najprije Carlos Santana, a prošle godine su veliki koncert imali Maideni!
Obilazak smo nastavili, ali ovaj put s gastronomskim ciljem – pronalaskom dobre pizze. Takvu smo naposljetku i pronašli u pizzeriji Rossopomodoro popili po jedan Aperol i siti nastavili dalje kad se pred nama ukazao veličanstveni Eataly Ukratko, Eataly je najlakše opisati kao "robnu kuću za hranu“, a budući da smo pred par godina imali prilike u Rimu posjetiti Eataly, vijest kako je otvoren i u Trstu nas je prilično razveselila. Iako znatno manji od onog rimskog, i ovaj je snadbjeven izvrsno, pa se tako ispred vas nalaze brojni pršuti, salame, sirevi, sve ono što svaki pravi bonkulović voli ubaciti u svoj kljun. Također, ovdje ima i restoran, ali možete pojesti i običan sendvič s primamljivim salamama, no nažalost Eataly ima i jedan problem, a to su cijene. Prilično je skup, tako da smo uglavnom kupili one povoljnije stvari kao što je kava Illy (45 kuna, dok je kod nas isto pakiranje 80+), ali smo se ipak odlučili baciti i u trošak i počastiti sjajnim sirom Pecorino. Ostale stvari, tjestenine i to, odlučili smo ostaviti za Ipercoop.
Došlo je i vrijeme za kavu, koju smo popili pored Canala Grande. Kava je naravno spomenuta Illy, i ako mene pitate, u Trstu bi bila grehota posluživati bilo koju drugu, Naime, Illy je baš tršćanska kava i možda i najpoznatiji brand grada. Proizvodnju kave pokrenuo je još davne 1933. Francesco Illy, a isti je čovjek dvije godine poslije izumio prvi automatski aparat za kavu, kojeg možemo nazvati "pretkom“ današnjih espresso aparata. Danas se kava Illy, prodaje u više od 130 zemalja diljem svijeta.
Ispijanjem kave naš izlet se bližio kraju i ostalo je samo obaviti špeceraj u Coopu. Ako pitate isplati li se i dalje u Italiji kupovati hranu, odgovor je veliko DA. Kupili smo još Illy i Lavazza kave za upola jeftiniju cijenu nego kod nas, a poznatu tjesteninu De Cecco, za koju kod nas za pola kile izdvojite oko 20 kuna, ovdje smo platili 70 centi, tj 5 kuna (inače je 7 – 8 kn, uboli smo je na sniženju). Također, parmezan ćete platiti znatno manje, a tu su i ostale kvalitetne mortadele, salame i slično.
U svakom slučaju, Trst je sjajan izbor za jednodnevni izlet. Jasno, nije lijep kao Firenca ili Verona, ali grad je to u kojem ljudi žive, grad je to lišen turističkih gužvi i na kraju, grad je to koji ima ono nešto.
