Dotadašnji vladar, Fulgencio Batista na brzinu je pokupio par milijuna dolara, sjeo u avion i u miru i bogatstvu poput hrvatskih političara do smrti živio negdje u Španjolskoj. Za cjelokupni narod otoka, onu šačicu domorodaca koje nisu dokrajčili Španjolci, odnosno bivše robove koji su unatoč papirnatoj slobodi bili potlačeni pod Amerima - počela je nova era. Počelo je doba vladavine komunizma i proteglo sve do današnjega dana kada sam s Kube sletio nazad u 21. stoljeće, pardon, u majčicu Europu.
Put do Kube je jako skup, sama avionska karta s taksama izađe oko tisuću eura preko Pariza ili 800 preko Moskve, s tim da je let onda duži za dva sata. Sljedeću ćete tisuću potrošiti na usluge vašeg tour operatera, koji će vas smjestiti u hotele čiji broj zvjezdica baš i ne odgovara europskima (smanjite za jednu i pol do dvije). Soba u havanskom ex Hiltonu (Havana Libre) stoji oko 80 eura, u Varaderu uz all exclusive karticu i cijelih 150. Smještaj će vas izaći gotovo duplo manje ako vam se putovanje da organizirati s vašeg mejla i puno vremena provesti u traženju «casa particulares», nastanjenim kućama u kojima se iznajmljuju sobe - nečemu poput naših apartmana. Po glavi – 20 eura. Ali u tom slučaju zaboravite na klimu, televizor i švedski stol za doručak. Kuba s tisuću i petsto pripadajućih joj otočića ima oko 12 milijuna stanovnika i stvarno je ogromna (kao dvije BiH), što u kombinaciji s planinskim cestama albanske kvalitete, čestim policijskim patrolama i ograničenjima na maksimalno 100 kilometara na sat tijekom prosječnog godišnjeg odmora zove na obilazak tek jednog dijela otoka, a nikako ne cijele države. Osim ako na raspolaganju nemate cijeli mjesec. Rent-a-car je relativno skup, oko 80 eura dnevno, no ako ubodete cabrio iz šezdesetih, bit ćete glavna faca kad vas vide na slikama. Vozni park inače sačinjavaju krntije stare pedesetak godina (Plymouth, Chevrolet, Dodge...) iz razdoblja dok su još tu bili Ameri i proizvodili ih, ruske krstarice Volge, Lade, Trabanti i Moskvići iz proruskog razdoblja, te šačica najnovijih modela za vladajuću elitu.
Prvo što vam upada u oči nakon slijetanja je klasična vrućina od prosječnih 28 stupnjeva (zimi 22, ljeti preko 30), ne prevelika vlaga i mrežaste čarape kunanskih carinica koje su nosile naše bake za rijetke specijalne prilike. Nakon gledanja u kameru iznad cariničine glave i pet minuta straha hoće li te pustiti u zemlju, prolazite pored doktorice kojoj kažete da niste bolesni ( i to je to), i izlazite nasmiješeni u karipski raj za turiste, mjesto gdje je vrijeme stalo prije pedesetak godina. Kineski moderni turistički autobusi nas voze besprijekorno rashlađeni klimom, a mi gledamo trošne fasade i sirotinju po cestama. Smješteni smo u hotelu koji je podignut kao Hilton iz čuvenog lanca, ali su ga revolucionari posvojili, i dali mu novo ime. I do danas ga nisu pretjerano preuređivali, barem neuredne tepihe i posteljinu. Svejedno, to je sjajan odamir za romantike, pogotovo ako volite pogled sa 24. kata. Ne, lift nema klimu. Da, na Kubi je pušenje dozvoljeno, čak i u liftu...
Eure ili kanadske dolare je mudro promijeniti na aerodromu zbog povoljnog kursa. Američke dolare – ne, jer zbog svađe s Amerikancima, na njihovu valutu naplaćuju dodatnu proviziju. Jedan konvertibilno pesos (CUC) vrijedi otprilike koliko i američki dolar, a lokalno stanovništvo se koristi kubanskim pesosom koji vrijedi dvadeset puta manje. Ne, ne pokušavajte varati, nije preporučljivo. Tako vlada crpi novac od stranaca, što joj zasad uspijeva, jer su preživjeli ekonomski slom nakon raspada SSSR-a. Svejedno, domaćini se nimalo ne bune kad im i amerikance uvalite kao napojnicu, koja je sastavni dio folklora. Svirali vam, nosili vam kufere, slikali se s vama ili vam makar stisnuli ruku – Kubanci će tražiti «un peso». Nisu naporni kao u Tunisu ili Egiptu, ali nadali smo se da su barem oni cijepljeni od toga. Nažalost, teška sirotinja natjerala je te, inače najveselije stanovnike Kariba, da počnu i oni tražiti ekonomsku korist od turista, od milja zvanih walking-talking-cash machine. Najbolji su dojam ostavili ulični svirači (svi sviraju Guantanameru) koji su došli do nas u obilasku grada, počeli svirati i pjevati, i prije refrena ispružili šešir da užicaju koji peso. Sve se plaća, pa i zabava na Kubi.
KRAJ PRVOG DIJELA
