Otocima se moraš vraćati, nema ti druge, osobito kad suho jugo donese miris propupale kadulje na obraze, tada znaš kamo ti je ići,' ističe u svome novom postu na blogu Brod u boci. Jedan od otoka kojemu se itekako vrijedi vraćati, u kartama iz srednjeg vijeka bivao je označen kao Insula Magna, Insula Tilago ponegdje i Insula Maior. Danas ga jednostavno zovemo - Dugim otokom.
Dugi otok je sedmi po veličini među jadranskim otocima. Reklo bi se - sretan broj, pogotovo ako uzmemo u obzir njegov položaj - trojica većih momaka od Dugoga nalaze se južno - Brač, Hvar i Korčula, a ostala trojica sjeverno - Krk, Cres i Pag.
Dugi otok bi u takvom odnosu snaga značio nešto kao pivotmen u rukometu, linijski igrač koji se kreće lijevo-desno, surađuje sa svim suigračima, a u odlučnom trenutku mora čvrsto zgrabiti dodanu loptu, okrenuti se i zabiti gol.
Da, takav je Dugi otok, isturen pivot na liniji iza koje više ničeg nema. Ili barem izgleda da nema ničeg osim pučine i tanke linije horizonta koja siječe plavo i plavo. Osim jadransko plave, još su dvije boje dominantne na otoku- izrazito crvena boja zemlje, vrtova i vinograda, te beskrajno zelena, snažna ali umirujuća boja borova, maslina i česmine kojom je prekriven čitav otok.
Iznajmili smo kućicu u Telašćici, dubokoj uvali na jugu otoka, prirodnom produženju Kornata. Odlučili smo nekoliko dana proživjeti a po mogućnosti i preživjeti onako robinzonski, bez struje, s vodom iz gustirne, s minimalnim komforom.
Naravno da sam se popeo do Grpašćaka, Grbašćaka ili Grebašćaka, najviše i najdojmljivije od svih jadranskih hridi. Stojiš tako gotovo na rubu svijeta i nastojiš pogledom obuhvatiti goleme stijene što se okomito izdižu iz mora koje dolje hropti i kuha i udara i svašta još nešto subverzivno radi.
Maštoviti pisci turističkih vodiča obavezno će napomenuti kako će vam se od ljepote prizora oduzeti dah. Stoga pripremite masku i disaljku, a usput provjerite zna li netko od vaših suputnika izvesti Heimlichov zahvat. Za slučaj da vam se oduzeti dah ne vrati u razumnom roku.
Sutradan sam otišao do prijevoja između Grpašćaka i Stivanjske gore na kojem se nalaze ostaci crkvice svetog Viktora... sveti Viktor je najstarija crkvica na otoku, stara je gotovo tisuću i po godina heeeeeej, a ne tako davno, čitava se Telašćica nazivala upravo lukom svetog Viktora. Uglavnom, stajao sam na tom prijevoju i promatrao dva broda blizanca kako se mimoilaze.
Sela na otoku nisu se gradila uz more, već u brdu iznad uvale, nerijetko na položaju izloženom vjetrovima, ali s kojeg su sezali široki vidici. S mora je dolazilo dobro, ali nerijetko i zlo, tako da je uvijek trebalo imati hladnu glavu i širom otvorene oči.
Cesta koja se izdužila duž Dugog otoka nestašna je i prpošna kao učenica trećeg razreda zubotehničke škole. Vrluda čas na jednu, čas na drugu stranu otoka. Malo bi gledala na pučinu, malo na planinu. U nekom trenutku ti dođe da je uhvatiš za ramena i odriješito kažeš - stani, odluči se! Međutim, ubrzo i sam osjetiš da ti takav ritam zapravo prija, jer kamo god da se okreneš, spazit ćeš nešto novo i zanimljivo.
U mjestašcu zvanom Savar, luku zatvara otočić koji je davnih dana premošten i na njemu je izgrađena crkvica sv. Pelegrina, a uz nju i groblje. Gotovo da i zavidiš pokojnicima koji počivaju na takvom mjestu. Uvala je mirna i zelena. Sija sunca, miriše more, podne je.
Veli Rat nije dobio neko turističko ime kao njegov imenjak u Bolu na Braču. A mogao je birati, hoće li biti tirkizni, smaragdni ili biserni. Ne činite monade dico moja, poručio je časni, četrdeset metara visoki starac - ne mogu bit veći nego šta već jesam, ja sam samo Veli i gotovo.
A ništa manji nije ni Sakarun, neki ga zovu i Saharun, tko će ga znati što je pravilno. Prostrana pješčana uvala, raskrilila se kao da bi htjela zagrliti čitavi otok. Opet se nametnulo ono famozno oduzimanje daha. Potočao sam noge u dijelu Sahare koji je nekim čudom stigao do Europe. Možda sam se trebao uvaliti tutto completo. Možda.
Cijeli tekst o Dugom otoku, te drugim prekrasnim mjestima možete pročitati na blogu Brodu u boci.
