Nizozemske vlasti su 2009. godine krenule u zanimljiv projekt (a mogli bismo reći i pokus) koji se pokazao uspješnim: pretvoriti selo Hogeweyk u „selo demencije“ gdje će smjestiti one stanovnike koji boluju od demencije i Alzheimera kako bi im priuštili kvalitetan život i adekvatnu pomoć.
Zađete li u Hogeweyk, na prvu nećete primijetiti da je riječ o nekakvom posebnom mjestu. Ima sve što i ostali: kuće, kafiće, restorane, tržnicu, poštu, pa čak i kazalište. Jedino što ga čini drugačijim je njegovih 150 stanovnika koji boluju od demencije.
Svaki od njih ima skrbnika koji o njemu brine i omogućava mu da vodi „normalan“ život. Oni ih prate i pomažu u svakodnevnim stvarima, od kupovine namirnica do odlaska u frizerski salon. Brinu se da borave na svježem zraku i bave se fizičkom aktivnošću. Ovo je rezultiralo pozitivnom statistikom: u odnosu na dementne pacijente izvan Hogeweyka, uzimaju manje lijekova, jedu zdravije i žive duže.
Hogewayk je mjesto pod strogim nadzorom – poput tvrđave ili poput bolnice na otvorenom iz koje pacijenti ne mogu odlutati i dovesti se u opasnost, budući da je jedan od simptoma demencije i impulzivna potreba za time da se „odluta“ bez upozorenja.
Čak su i kuće u kojima pacijenti žive dizajnirane tako da ih podsjećaju na njihov život i sklonosti, kako bi se osjećali sigurnije. Neke su tako više nalik gradskim zdanjima, druge imaju aristokratski štih, treće su orijentirane umjetnosti, vjeri ili etničkom podrijetlu osobe…
Osobe koje boluju od Alzheimera i demencije lakše se prisjećaju davnih događaja nego recentnih, te lošije reagiraju na nove prostore, dekore, pa čak i boje – stoga je i ovaj aspekt uključen pri osmišljavanju izgleda prostora.
Skrbnici ne nose medicinske uniforme već svakodnevnu odjeću kako bi sve izgledalo uobičajeno i kako bi se uklonio osjećaj da su ovdje u svojstvu pacijenta (iako sudjeluju u terapijama). Kao što i sami vole naglasiti, fokusiraju se na ljudske mogućnosti, a ne nemogućnosti, tj. invaliditet.
Ideja za osnivanjem sela ove vrste potekla je od medicinskih djelatnika koji su zaključili kako, u slučaju da njihovi roditelji obole od Alzheimera, ne bi voljeli vidjeti ih u bolnicama ili tradicionalnim domovima za njegu.
Smatrali su kako bi na njih puno bolje djelovao makar privid normalnosti i okruženje u kojem će boraviti s drugima u sličnoj situaciji na što prirodniji način – koliko je to moguće za osobe koje iziskuju 24-satnu njegu i kojima će ovo vjerojatno biti posljednji dom.
Cijena boravka u ovakvom selu iznosi oko 5 tisuća eura, no imajmo na umu da je riječ o nizozemskom standardu te da ove cijene nisu puno veće od onih u tradicionalnim domovima za njegu.
Hogeweyk se pokazao kao uspješna priča pa su tu ideju s vremenom preuzela i druga mjesta diljem Europe. Slična sela otvorena su u Italiji i Švicarskoj, a sve više država razmatra ovu opciju u budućnosti.
