Koronavirus bi mogao promijeniti način na koji putujemo tako da umjesto popularnih destinacija biramo samotnije, skrivene puteve bez gužvi i stajanja u redovima. Via Matilda u Italiji jedno je od skrovitih mjesta kojim se putuje u tišini prirode. "Spori" putnici koji umjesto avionom ili autobusom vole otkrivati nove krajeve pješice mogli bi upisati talijansku cestu na svoju listu budućih putovanja. Via Matilda je začudo nepoznata mnogima koji vole otkrivati ljepote najpopularnije Čizme na svijetu.
Ta je spektakularna cesta koja prolazi mrežom dvoraca i kula na vrhovima brda, seoskih crkava i plemićkih samostana nazvana prema toskanskoj grofici Matildi iz 11. stoljeća. Njezina se zemlja protezala od Lombardije, preko Emilije-Romagne do Apenina i Toskane. Nekadašnjim golemim posjedima Matilde Toskanske (Matilda iz Canosse) u sjevernoj i srednjoj Italiji kreću hodočasnici od Mantue do Lucce , izletnici, planinari, kao i znatiželjnici koji uživaju u otkrivaju prošlosti. 285 kilometara ceste prati obale rijeka, makadame, poljske i šumske staze, kao i planinske grebene.
Usprkos nekim napornijim dijelovima, usponi su uglavnom lakši. Jedan od najljepših dijelova kreće upravo izvan grada Reggio Emilia, u kojem vrijedi zastati i razgledati stare zidine, trgove i tornjeve. Krenete li prema jugozapadu, prateći rječicu Crostolo doći ćete do Vezzana i Eko parka pa laganom uzbrdicom stići do kamenog sela Pecorile te dalje do Pentile i apeninskog nacionalnog parka, granice između alpskog sjevera i Mediterana, kojeg je prepoznao i UNESCO.
S vrha puca pogled na dolinu rijeke Po i brežuljke kakvi bi mogli biti motiv Da Vincijevih remek-djela. Kad vremenske prilike dopuste na horizontu se ukažu obrisi Matildinog dvorca, oko kojeg se noću može čuti i zavijanje vukova. Put kreće dalje, prema tvrđavi Rossena koja je ime dobila prema vulkanskoj stijeni na kojoj je sagrađena. Nešto južnije je šuma Pentoma sa zaselkom Bergogno, a zatim se ide do Sarzana, još jednog od fascinantnih utvrđenih dvoraca koji su branili Matildino kraljevstvo.
U gradiću Casino također vrijedi zastati, najbolje u kolovozu kada se fešta uz sir Parmigiano Reggiano. U Matildino vrijeme, važno mjesto u gastronomiji imao je i balzamički ocat, koji se na nekim mjestima i dalje proizvodi na tradicionalan način, ponegdje čuva i više od 200 godina u rustikalnim bačvama.
Osim gastronomskih delikatesa, Talijanima ne nedostaje niti humora koji se isprepleo s nazivima raznih lokaliteta. Na vrhu planine Antognano, tvrđava Carpineti gospodari nad dolinama rijeka Secchia i Tresinaro sa stijenama od okamenjene lave, slikovito nazvanih mammelloni, odnosno velike grudi, kako to samo Talijani znaju. Vidi se i silueta Cusne, poznate i kao "mrtav čovjek" jer brežujci podsjećaju na diva koji spava.
U svakom slučaju, tajne toskanske grofice čekaju znatiželjnike da ih pokušaju otkriti čim se situacija smiri, a granice otvore.
