Galerija
Još uvijek pod dojmom berberskih običaja, vračeva i misterija, željno sam iščekivala gorje Matmata gdje nas je s užinom čekala jedna obitelj Berbera u svom tradicionalnom trogloditskom domu. Njihove nastambe smještene su u pustinjskim pećinama koje su pretvorene u udobne prostorije. Mladih u datom trenutku nije bilo u domaćinskoj familiji, vjerojatno su i oni već preselili u grad kao većina drugih. Ipak, energičnosti i joie de vivre nije nedostajalo.
Okupili smo se oko vrućeg kruha ispečenog u pijesku, koji nam je poslužen s domaćim maslinovim uljem i medom. Kombinacija naoko neobična, ali na ukus za prste polizati. Pored toga nam je donesena i zdjela šakšuke, tradicionalnog berberskog jela od jaja i paprika u umaku od rajčica. U suštini – da bolje dočaram o čemu se tu radi (Dalmoši će znati) – šakšuka je nešto kao tingul u koji umjesto piletine idu kuhana jaja. Berberke su nam zatim priredile malu demonstraciju njihove ceremonije odjenuvši dvoje mojih suputnika u narodne nošnje Matmate i udarivši veselicu na bubnjevima.
Valentina na sjeveru Afrike: Liberalna muslimanska zemlja u kojoj je dopušteno piti alkohol i pokazivati kosu
Dok smo pljeskali u zadanom ritmu, promatrala sam lice žene što je sjedila pored mene. Bila je nižeg rasta, vrlo oštrih crta lica i tamnih obrva što su joj uokvirile duboke oči na licu izboranom od sunca, pijeska i vjetra. Svirala je odlučno kao da mi govori koliko su opterećenja nas povlaštenih besmislena i smiješna kada se samo malo osvrnemo oko sebe. I tako sam nastavljala pljeskati u zadanom ritmu usprkos umoru i u inat potencijalnoj uštogljenosti koju možda stječem negdje po putu...
Pošto smo pripunili baterije, razgledali smo trogloditski dom kojem iznad vrata bdiju riba i ruke. Riba, kao u brojnim predkršćanskim kulturama, označava plodnost. Ruke, pak, simboliziraju sreću. Osim kod Berbera, ruka se kao hamsa ili Fatimina ruka (po kćeri proroka Muhameda) javlja i na drugim mjestima u muslimanskim zemljama, te jedna od teorija kaže da sa svojih pet prstiju označava pet stupova islama. Bilo kako bilo, naša karavana se uputila na tradicionalan berberski ručak nešto dalje u gorju.
Bilješka o hrani
U idilično uređenom hotel-restoranu Dar Ayed u danas napuštenom selu Tamerzet, blagovali smo ovčetinu s tonom kus-kusa i ljutih salata. Bilo je to ukusima i naslijeđem potpuno drugačije gastronomsko iskustvo od nedavnog primorskog ručka u nekoliko slijedova isključivo morskih plodova. Sada se na mom tanjuru umjesto brancina punjenog porilukom i gamberima, našlo punokrvno ovčje pečenje. A, umjesto pudinga od lješnjaka i šerbeta sa pestom od špinata, za desert smo dobili naranče. Zaključila sam, po tko zna koji put u životu, da nije politička granica ona koja određuje začine u kuhinji, već ona geografska. I jedino nju karakter i nepce kuhara vjerno prate.
Karavana
Pošto je popodne već poodmaklo, uputili smo se zadnjoj avanturi toga dana – jahanju deva. Ako ćete išta zapamtiti iz ovog teksta, neka to bude da su deve jako visoke životinje, da žuljaju i da su plemenite svojeglave dobrice. Samo se opustite, i ne obazirite na dullu (produžetak mekog nepca) koja izgleda kao želudac koje mužjaci izbacuju i pune slinom kada se nađu jedan blizu drugog. Navodno ženke tome ne mogu odoljeti. Ne znam, o ukusima se ni interpersonalno, pa ni interspecijalno ne raspravlja.
U zemlji nepreglednih zlatnih plaža postoji otok zbog kojeg bi mnogi zaboravili na domove i prošlost
Toga dana, nakon uživanja u bogatstvima svih tih raznovrsnih dojmova, sunce smo ispratili opruženi na dinama Sahare. Njezin je svilenkasti pijesak bukvalno gorio dok sam ga iz igre puštala kroz prste, a na horizontu je vatrena kugla tonula u san. Tek što sam stala na vrata pustinje, znala sam da je ona jedna velika glasna tišina i beskrajno ispunjujuća praznina. Nešto kasnije, iscrpljena i ispunjena, s tim na umu sam i sama utonula u san.
Jutarnje idile i svitanje na morskom dnu
Sutra je nasilno započelo prije zore, kada nam je REM fazu sna prekinulo telefonsko buđenje s recepcije u 4.30. Iz hotela smo krenuli dok je ulicama još vladala noćna pustoš. Oči, premda teških kapaka, bježale su mi kroz prozor autobusa i upijale magiju sitnih sati u stranom gradu.
Pored ceste vidjela sam visokog tamnog muškarca odjevenog u dugu halju s palestinkom oko glave što je lelujala za njim. Silazio je sa svog crvenog Tomosa i približio se vatri ispred ulaznih vrata jedne žućkaste kućice. Baš me zanima tko ga je dočekao. Noć je počela blijedjeti i nebo se zavilo u mliječnu boju svitanja. Uskoro smo stigli do Chott el Djerida, gdje smo dočekali izlazak Sunca. Chott el Djerid, odnosno Slano jezero, najveća je slana ravnica Sahare na visini od dubokih 25 metara ispod današnje razine mora. Nekada davno tu su se valjali valovi Mediterana. Bila sam hipnotizirana osjećajem spokoja što me je prožimao dok smo nagonski trčkarali tom poljanom koja je nekada bila morsko dno.
Nakon pozdrava Suncu, nastavismo put prema centru Douza gdje me je konačno razbudila prodavaonica pored ceste. Prodavaonica je bila mesnica ispred čijeg je izloga o kuku bila obješena devina glava. Dulla joj je visila sa strane. Prošli su me trnci, a onda sam vidjela istu scenu iza ugla, ali s kravom u glavnoj ulozi. Promislila sam kako mi je bolje bilo da sam spavala, no… znatiželja mi (nasreću ili nažalost) nikad nije bila strana.
Oaza
U Douzu smo se rasporedili po džipovima i krenuli prema alžirskoj granici uz koju smo proveli neko vrijeme. Vozili smo se uz i niz brda, stajali da bismo se divili kanjonima s oskudnom vodom uz koju rastu palme, pojeli berbersku pizzu s mesom i popili sok od svježe sprešanog šipka. A, onda smo došli do Chebike. Prave pravcate pustinjske oaze, u kojoj iz suhe zemlje izvire azurna voda. Tamo rastu palme datuljarice. Govoreći o oazama, ne mogu ne spomenuti fatamorgane. Dok smo se vozili pješčanim nedođijama i slanim pustinjama, često smo na horizontu vidjeli zrcaljenje vode. No, to je svaki put bila samo vrućina koja je isparavala iz tla. Ako je priroda tako okrutno varala mene s bocom vode u Toyotinom terencu, mogu samo pretpostavljati kakve borbe su prolazili putnici na leđima deva koji su dvije kaplje vode rastezali možda i danima.
Baby Yoda, are you there?
Dina po dina, jurnjava uz malo adrenalina, i stigli smo na proplanak pred Tataouine. Tataouine je inspiracija za Tatooine (rodni planet Lukea Skywalkera) i jedna od višebrojnih Star Wars lokacija u tuniškoj Sahari. Nisam našla Baby Yodu kojem sam se nadala, ali zato jesam prepariranu bejbi kobru, škorpiona i veliku sovu. Upoznala sam prodavača od jedva 14 godina, piskutavog dječačkog glasa i bucmastih obraza, s cigaretom nemarno zataknutom među prste desne ruke i nonšalantnošću djeda koji ga je, sudeći po njegovoj mimici i gestikulaciji, obučio. Pisao nam je cifre na pijesak i umalo uvjerio da kupimo okvir s malom otrovnicom unutra. Umalo.
Touzer, grad datulja
Razmišljajući o tom okviru s malim čudovištem u sredini, dok smo kasnije ulazili u vrlo artističku medinu prekrasnog Touzera, objašnjavala sam si estetiku te neke divlje ružnoće i što ona nije. Touzer je grad za kojeg sada kažem da je prekrasan i gdje smo kupili nekoliko kilograma datulja, ali moj prvi susret s njim bio je vrlo suzdržanih emocija budući da su ulice van medine izuzetno prljave i socijalno rubne.
Njihov nered podsjetio me na državne ceste kojima smo se svo to vrijeme vozili, a pored kojih se odvratno gomilaju deponiji plastike. Ta ružnoća npr. nema nikakvu estetsku vrijednost, već sadrži samo tugu. No, kasnija šetnja od živopisne medine prepune galerija i umjetničkih dučančića do hotela, vodila je kroz kaotičnu stvarnost Tunisa. Susreli smo se s buntovnim curama na vespi usred konzervativnog juga, mladom ženom odjevenom u lakirane stiletice s beretkom na isfriziranoj glavi, redovima kafanskih stolova za kojima su sjedili sami muškarci okrenuti cesti i zadubljeni u komentiranje onoga što se događa ispred njih.
Sofiane, naš tuniški pratitelj stacioniran inače u bečkom uredu Turističke zajednice Tunisa, inzistirao je da probamo fricassee. Prihvatili smo, a ono što smo probali nije bila samo slana fritula napunjena kuhanim jajetom, krumpirom, tunom, maslinama i tuniškim ljutim umakom harissom, već i puni doživljaj tuniške ulice. Simpatični ‘kuhar’ je krušnu buhtlu uzeo higijenskim hvataljkama da bi ju onda napunio sastojcima koje je uzimao svojim debeljuškastim kratkim prstima bez zaštitnih rukavica. Sve se odvijalo u neposrednoj blizini divlje benzinske pumpe na kojoj se gorivo toči iz kanistara iz kakvih se na dalmatinskim feštama toči jeftino vino.
Promet je tekao neregulirano s devom i kočijom na začelju automobilske kolone. Sofiane je naručio još po vodu za svakoga od nas, a ‘kuhar’ ju je onda donio iz trafike preko puta. E, ta ružnoća ima visoku estetsku vrijednost baš kao onaj crni glomazni žoharoliki kukac kojeg smo vidjeli da se probija kroz pijesak ostavljajući za sobom tragove kao kotač kakvog trkaćeg bicikla. Iako sam se pitala što sve unosim u organizam dok grizem fricassee spravljen neopranim rukama nasred ceste, osjećala sam se slobodno i zdravo. Samo sam se nadala da će boukha (tuniška smokovača) kasnije dezinficirati tu ljepotu.
Sveti grad Kairouan
Prije povratka u prijestolnicu Tunis, obišli smo i Kairouan, četvrti najsvetiji grad u muslimanskome svijetu; Meka, Medina, Jeruzalem, Kairouan. Tamo je sagrađena prva džamija Afrike, za koju su materijali i stupovi donošeni iz raznih dijelova rimske Ifrikije. Stupovi u džamiji tako su različitih stilova, a broj im se ne zna (ili se barem ne spominje) jer tko pokuša da ih izbroji, navodno ga snađe neko zlo.
Pitala sam se zašto je tomu tako, ali ručno rađeni ćilimi, po kojima je Kairouan poznat, distraktirali su me i razmišljanje sam nastavila o tome koliko bi mogao koštati leteći tepih. Bilo je vrijeme za poći doma...
Bislema, habibi, bio je ovo početak jednog divnog prijateljstva!
V.
Valentinine priče možete pratiti i na njenom blogu Vebeway, Facebook stranici i Instagram profilu...
