Koliko je sova pametna? Koja je najopasnija ptica i kada to postaje? Tko je najbolji bračni partner u oblacima? Odgovore na ova (i brojna druga) pitanja pronaći ćete ako svratite u okolicu Šibenika. Malo mjesto s puno duše svoj zaklon pronašlo je u prirodi: Udruga Sokolarski centar. Ovdje, u mediteranskoj oazi od kamenja i zelenila osobno ćete upoznati glavne likove - naše nebeske lovce za koje skrbi nekolicina predanih djelatnika.

Vrt u kojem su smješteni namijenjen je i za posjetioce, pa se kroz šetnju susrećete oči u oči s veličanstvenim orlom, smiješnim ćukovima ili sovom koja vas gleda kao da još nije popila jutarnju kavu. Ali vi možete, jer ovdje se nalaze i mali kafić, suvenirnica i prostor za edukaciju.

Posjetili smo ga prije dvije godine, a i danas se sjećamo svega što smo naučili o grabežljivicama našeg neba. Sokolar Stipe Klisović upoznao nas je s nekima od njih i objasnio kako im sigurno pristupiti. Imali smo čast pomaziti sovu i gledati sokola oči u oči, a uz Stipine metode podučavanja popadali smo sa stolaca od smijeha.

Osim što uzgajaju nebeske grabljivice, djeluju i kao hitna služba za ranjene, bolesne ili gladne ptice. Stanovnicima Šibenika i okolice Sokolarski centar dobro je poznat – primijetite li bolesnu ili ranjenu pticu, ma kako malu ili veliku, uputit će vas na njihov broj i adresu.

S ožujkom su ponovno otvorili vrata gostima. Razgovarali smo s voditeljem projekta, Emiliom Menđušićem, te provjerili kako su se prošle godine držale ljubimice opakih kandžica.

Prijateljstvo staro tisućljećima

Zima nije laka za ptice – i one se mogu prehladiti, dobiti bolesti pluća…“, objašnjava Emilio. Ova zima nije bila oštra, pa je trenutno na skrbi „samo“ 11 ptica. No, upozorava na varljivost statistike: „Paradoksalno, primamo više ptica kada je lijepo vrijeme nego ružno. Za lijepog vremena svi idu u šumu, pa ih nađu. Zimi baš i ne.“ Kako ljeti dobivaju više prijava i više novih ptica, a naročito ptića – šaljivo oslovljavaju jedan dio centra „ljetnim vrtićem“.

Možda je baš neka od ptica koju danas vidite na nebu ovdje napravila svoje prve korake. Mrzovoljna sova ušara, mali zbunjeni ćukovi raščupanih frizura, orao zmijar prodornog pogleda, mladi jastreb koji još uči loviti plijen… Na Facebook stranici centra sve ih možete upoznati, ali i naučiti fascinantne zanimljivosti o pticama – primjerice, zašto su za vrijeme australskih požara grabljivice dodatno „kurile frku“ ili pratiti „putopise“ jednog ruskog orla sve do Sudana. 

Prijateljstvo čovjeka i ptice staro je tisućljećima – spominje se u Mezopotamiji, bilo je prošireno i po dalekoj Mongoliji, a o sokolarenju je pisao i Aristotel. U Hrvatskoj se sokolarenje spominje već u 2. stoljeću. Danas se smatra ne samo hrvatskom, već i nematerijalnom kulturnom baštinom cijelog čovječanstva. Sokolarski centar nastavak je te tradicije, ali je u međuvremenu izrastao u mnogo više.

Potpuna predanost poslu

„Kao udruga djelujemo već 20 godina. Prije toga smo bili neformalna grupa građana, počeli smo kao sokolarski centar, otuda i ime. S vremenom su ljudi čuli da imamo ptice i počeli su nam donositi ozlijeđene, ranjene, bolesne… Nismo znali puno o tome pa smo ih slali dalje po ambulantama, sve dok jedan naš kolega nije rekao: Hajmo pokušati sami.

Jednostavno smo odgovorili na izazov i potrebu društva u tom trenutku. Danas smo javni servis građana, imamo veterinarsku stanicu i radimo 0-24. Kad nas ljudi zovu, znaju da će se netko pojaviti. Imaju povjerenja u to.“

Lako je ostati „omađijan“ njihovim izgledom, vještinama i inteligencijom. No, za rad s pticama ljubav nije dovoljna. Treba ih poznavati, posvetiti vrijeme učenju, brinuti o operacijama i smještaju, ali i administraciji, novim pravilnicima, zakonima… Put udruge nije bio lak, ali ni planiran, kako saznajemo.

„Mi smo u ovo ušli ignorirajući sve moguće opreze, velika je to ludost tada bila. Neki su propali, neki su ostali. Danas ćete teško naći nekoga tko bi radio kod nas u Šibeniku, a ni mi nemamo mogućnosti zaposliti više ljudi. Mladi žele posao na kojem će primati novce i to je u redu, naravno. Ali u ovoj vrsti posla i aktivnosti kojom se bavimo, to nikad nije sigurno“.

Iako je očito da su im krila prilično skresana, Emilio inzistira na pozitivnom stavu i nadi u bolju budućnost. Kaže kako ne želi tražiti donacije – građani već doniraju na puno „frontova“, od potresa do inkubatora.

„Ne mogu oni stalno nešto financirati. Ovo je dugoročna priča, potrebno je stvoriti održivost koja će omogućiti rad. Kada bi ovo bio jedini hrvatski problem, bili bismo Švicarska. Nisam pesimist - mi ćemo izdržati i naći ćemo način, iako ne znam koliko ćemo ga platiti.“

Čovjek – prijatelj i najgori neprijatelj

Dok nas sova gleda onim svojim očima s krilom u povoju, pitamo se: da li smo mi, ljudi, na neki način krivi za ovo?

„Ima bolesti za koje čovjek nije odgovoran“, objašnjava Emilio. „No, naš utjecaj na prirodu je velik. Ptice već sad polako dolaze u gradove. Pa, ako su ti najbolji šumski lovci došli u grad iz šume, neki vrag tamo ne funkcionira. Postoji poremećaj u prirodi zbog kojeg one dolaze u grad – a jednog dana će i nama zakucati na vrata i reći: Halo, ja sam vaš novi problem!“

Ljudi često misle kako će stručnjaci za zaštitu prirode to riješiti ili da će priroda sama naći put. U Sokolarskom centru nastoje prenijeti poruku: To nije tuđi problem, to je naš problem. Naša šuma. Naša ptica. Naša priroda. Svatko od nas može nešto napraviti.

„Mi imamo veterinarsku službu i edukativne programe, no nismo ZOO. Želimo upoznati svijet koji nam je blizu i podići svijest o potrebi njegova očuvanja. Trebamo štititi naše ptice ne jer su lijepe, već jer one rade neki posao.

Ali tu imamo paradoks: da se nešto dogodi orlu, počela bi panika. No ptice stabilne populacije, poput škanjaca, kobaca i vjetruša nekako ignoriramo, nisu nam u žiži interesa. Što je blesavo jer ih treba štititi sada dok ih ima, a ne kada počnu nestajati. Sponzor bi se našao za jednog orla, ali za tisuću vjetruša? Pusti, ima ih dovoljno…“

Nada je u novim generacijama

Emilio je sretan što se danas svijest o tom problemu mijenja. Daljnji nosioci te promjene još su maleni i još im se oči zacakle kad god orao raširi krila. Oni su njihova najvjernija publika koja park napušta pod dubokim dojmom uz usklike „Ajme, jesi ga vidio kad je zgrabio miša!?“.

Mi svake godine imamo 15 000 školske djece. U 10 godina to je 150 000 djece. Ako dodate još 300 000 roditelja koji su upoznati s time gdje je dijete bilo i što je radilo, vi imate osminu Hrvatske koja je prošla kroz centar u zadnjih 10 godina. Taj jedan dio funkcionira – oni možda ne protestiraju i nema ih u javnosti, no oni aktivno sudjeluju. Kada vide pticu, jave, donesu. Dobro je da nam djeca dolaze. Djeca uče roditelje: da bacaju smeće, da ne puše, da stave pojas u vožnji... Ako ih uspijemo dovesti do toga da sami izvedu neki zaključak, onda smo na dobrom putu da se ovo nastavi.“

Promjene su vidljive. Za kraj nam je ispričao jednu anegdotu kao primjer.

„Prošle godine dobili smo dojavu o škanjcu blizu autoceste. Očito je bio slab - stajao je, nije letio, dakle nešto nije u redu. Nama je trebalo 15 minuta da dođemo do tamo, a u tih 15 minuta smo dobili još 70 (!) poziva ljudi koji su pitali što treba napraviti. Kad smo već došli tamo, ljudi su autima spriječili da on ne izleti na cestu. Mi smo ga uzeli, othranili i uskoro je vraćen u prirodu.

I to je ona priča koju želimo vidjeti: imamo odgovornost za svijet u kojem živimo i on nas ne košta previše. A naša djeca će nam biti zahvalna.“

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju