Galerija
I kad god mislite da je za neke stvari kasno – vjerujte, nije. Kako sam rođen sredinom osamdesetih u Zadru, gdje sam i živio sve do odlaska na fakultet u Zagreb, da bih jednog dana mogao stati na skije i u skijanje se zaljubiti, mi za vrijeme zadarskog života nije nikad palo na pamet.
Uostalom, i svi moji vršnjaci, prijatelji i kolege iz razreda devedesetih i ranih dvije tisućitih, koliko god da su bili imućni – jednostavno nisu išli na skijanje. Kad bolje razmislim, doslovno ne znam nikog tko je tad išao skijati, ali koliko znam, danas se situacija znatno izmijenila, te su i Dalmatinci postali česti gosti na europskim skijalištima.
Prvi put se pamti
Bilo kako bilo, prvi put sam na skije stao, sjećam se jako dobro – u siječnju 2013. godine. Bilo je to prilično slučajno, a ja očito, godinama unatoč – spreman za avanturu. Tadašnja djevojka, a današnja nevjenčana supruga i majka naše troje djece, pozvala me kao iskusna skijašica da s njom i njenim roditeljima odem na par dana u Bad Kleinkircheim. Nećkao se jesam, no nabavio sam neke stare pancerice, posudio preduge skije i spremio se za put u Austriju.
Ako se tad nisam ostavio skijanja, bilo je sigurno da ću kad-tad svladati tu vještinu. Naime, došli smo tamo, a bolja polovica kao netko tko skija cijeli život je rekla – „ma kaj instruktori, budem ti ja pokazala, to ti je lagano“. Uglavnom, ako vam ovo ikad kaže netko tko nije licencirani učitelj skijanja, ne budite budala poput mene i nemojte ni slučajno povjerovati u te riječi. Jer, pokazalo se vrlo brzo, jedno je znati skijati, a posve drukčije prenijeti znanje.
Ipak, sjeo sam nekako na „tanjurić“ ili „sidro“ nakon prvih par pokušaja na ravnom, te se podigao prema višem dijelu, da se mogu spustiti. Obećano je naravno bilo da idemo isključivo na plavu, najblažu stazu, iako realno, i za nju sam teško bio spreman. Srećom, što će se ubrzo pokazati spasonosnim po mene – prije svega ovog sam ipak svladao vožnju u plugu.
Kriva staza
Naravno, dignuvši se teškom mukom sidrom (s tanjurića sam prvih par puta pao, kad vas ono naglo povuče) ubrzo smo shvatili da je bolja polovica krivo pročitala staze i da se nalazimo na crvenoj. Blago rečeno, uhvatio me očaj, počeo sam čupati kosu i psovati i nju i snijeg i Austriju, te se otišao smiriti u neku bajtu na stazi. Ono što sam rekao za skijanje vrijedi i za naš odnos – ako tad nismo prekinuli, nećemo nikad.
Srećom, uskoro su naišli i njeni, te smo skrenuli sa strane, na plavu stazu koja je bila zatvorena zbog nedostatka snijega, ali, drugu opciju nisam vidio (baš da odmah zovemo motorne sanjke da me vrate dolje, drugi dan snijega, ipak nisam htio). Do danas sam svladao mnoge zahtjevnije staze, ali nikad se nisam pomučio kao tad. Naime, cijeli put do dolje, valjda 2 kilometra, koje bih danas svladao za maksimalno desetak minuta, ja sam odvozio ni manje ni više nego za – sat i pol vremena. Micao sam se jedan na sat, kraj mene su sprintali i puževi, a ja sam cijelu tu dionicu odradio - u plugu.
Ok, lažem, jer na kraju kad sam došao do završnog dijela, odnosno spajanja plave i crvene staze – skinuo sam skije i na vlastitoj „stražnjici“ se spuštao do dolje. Nevjerojatno, i sad kad se sjetim toga svega, pravo je čudo da sam odlučio opet dati priliku skijanju, očito mi se unatoč svemu – svidjelo…
A kako sam na kraju proskijao i što je uslijedilo nakon Bada kojeg realno nisam ni doživio kako treba, čitajte uskoro…
Kromanjonci na skijama: Kratka povijest kretanja po snijegu prije nego što je ono postalo sport i rekreacija
