Galerija
Davno je to bilo, ali ipak, ne tako davno da ne bih još sve te gradove juga Španjolske, sva ta mjesta, živo pamtio. Iako se svijet promijenio otad za jednu veliku pandemiju, iako mnogo toga više nije isto – vjerujem da sve što sam doživio tad u Andaluziji, mogu doživjeti i svi oni koji putuju danas. Pa krenimo.
Na put smo išli zajedno s kumovima s kojima smo par godina prije toga obišli Siciliju uzduž i poprijeko. Opušteno, bez djece (mada je naša najstarija tad već itekako rasla u trbuhu, s obzirom da je moja gospođa taman bila na polovici trudnoće). Otišli smo ravno prije spomenutog Covida-19, u siječnju 2020. te u Andaluziji proveli predivnih 7,8 dana.
Tad još nije bilo letova iz Lijepe Naše, ili nije bilo dovoljno dobrih, pa smo putovali iz Venecije. Karte su bile po popularnim cijenama, a kad god sam negdje putovao iz Venecije, auto sam ostavljao na čuvanim parkinzima nekoliko kilometara dalje od aerodroma. Ti parkinzi funkcioniraju po principu da vas nakon ostavljanja auta i odbace do aerodroma, a nakon povratka – dođu po vas. Sve u svemu, zgodna stvar koja je živa i dan danas.
Let nas je iz Venecije odveo do Seville, do koje smo stigli za otprilike sat i pol. Već smo unaprijed rezervirali automobil (Citroen 4 Picasso), dovoljno komforan za road trip koji nas je čekao. Za razliku od Sicilije, ovdje autom nisam upravljao ja, već je kum sve to sam junački odradio. Kako smo se iz Seville i vraćali za Veneciju, odlučili smo nju ostaviti za zadnja tri dana putovanja, a mi smo se odmah zaputili put Malage, u kojoj smo rezervirali smještaj.
Naravno, prethodno istraživši destinaciju, vidjeli smo da nas na putu do Malage čeka grad kojeg ne smijemo izostaviti s popisa – Ronda. Udaljena je oko sat i pol vožnje autoputom od Seville, a kad već spominjem autoput, moram reći da su španjolski vjerojatno najljepši koje sam ikad vidio. I ne, pritom se ne bavim kvalitetom asfalta, već činjenicom da su gotovo svugdje uz autoput posađena nepregledna stabla maslina. Da, upravo je Španjolska uvjerljivo najveći proizvođač maslinovog ulja na svijetu.
Ronda nije prevelika, ali je zato – prekrasna. Radi se o jednom od najstarijih španjolskih gradova, a kako se valja diviti arhitekturi Venecije koja je nastala na vodi, tako i ovdje treba doći, stati i doslovno uživati u pogledu. Grad je praktički sagrađen na litici, a mostovi kojima je povezan su prava arhitektonska remek djela. Uostalom, ne treba trošiti riječi na opis, dovoljno je pogledati fotogaleriju.
Za Rondu vam ne treba više od par sati, a svakako sjednite u neki od bistroa, popijte nešto fino i pojedite sendvič s nadaleko poznatim jamon ibericom.
Upravo smo tako napravili mi, jer nakon uzdaha i divljenja, najbolje se opustiti uz čašu vina i(li) hladno pivo. I da, iako je bio prvi mjesec, temperatura ni u jednom trenutku putovanja nije pokazivala ispod 10,11 stupnjeva, tako da se najnormalnije sjedilo vani.
Nakon Ronde nastavili smo put prema Picassovom rodnom gradu Malagi. Do nje nam je trebalo još nešto više od sat vremena, a smjestili smo se u dovoljno komfornom Airbnbu. Prije pet godina, stan s dvije sobe i blagovaonom, s osiguranim parking mjestom, stajao je tek 50 eura dnevno – za sve nas. A kako je bilo u Malagi i ostalim andaluzijskim draguljima, čitajte za koji dan.
Španjolski šarm, sunce, bogata povijest... Mjesto u Malagi koje je najslađi šlag na kraju
