Galerija
Jeste pazili na satu hrvatskog u srednjoj školi? Posebno u višim razredima? E pa ako jeste, moguće je da ćete se sjetiti kako ste za Cordobu upravo prvi put čuli u „Konjanikovoj pjesmi“, koju potpisuje Federico Garcia Lorca, a koja počinje stihovima „Cordoba. Daleka i sama.“. Ako ne, moguće da ste čuli negdje drugdje, a moguće i da niste. Sve ok, bitno da ćete sad shvatiti da ju je šteta zaobići putujući Andaluzijom (kao što mi recimo zaobišli „Bijela sela“ zbog čega mi je i danas žao).
Cordoba je relativno blizu Granade, tek nešto više od stotinjak kilometara, što znači da vam autom ne treba puno vremena. I ovdje smo našli povoljni smještaj u hotelu, te krenuli u obilazak grada. Prvi dan smo obišli tvrđavu Alcazar, koju i nisam doživio kao dio „obavezne literature“, te vrijeme manje-više proveli šetajući gradom slijedeći rijeku Guadalquivir. Naravno, standardna gastronomska ponuda Španjolske i ovdje je prisutna u vidu tapasa, no mi smo je rado „prisnažili“ i kojim sendvičem punjenim Jamon Ibericom.
Što se ne propušta u Cordobi?
Bilo kako bilo, u Cordobi smo odlučili kako obavezno moramo posjetiti veliku džamiju u Cordobi. Nakon završetka maurske vladavine Španjolskom, džamija je prestala biti džamija te je danas glavna katedrala kordopske nadpiskupije, poznata pod nazivom – Mezquita. Za posjetu je potrebno platiti ulaznice, no, nama se potrefilo da smo došli u nedjelju, a nedjeljom je ulaz, bar tada – bio besplatan.
Povijest je i ovdje, čak i više nego kod Alhambre – zanimljiva. Naime, muslimanski osvajači su još u 8. stoljeću počeli graditi džamiju na mjestu nekadašnje crkve, a kasnije je još nekoliko puta proširivali. Kasnije, zahvaljujući pokretu rekonkvista, džamija je pala u kršćanske ruke te je posvećena kao crkva. To je i danas, a uređivana je sve do 18. stoljeća. Ono što će vam svakako najviše upasti u oko prilikom posjete jest – nebrojen broj lukova. Mi smo posjetili još i zvonik da uživamo malo u pogledu na grad, te nakon toga prošetali Rimskim mostom. Tu se na trenutak čovjek osjeća kao da se vratio u prošlost, s obzirom da je most izgrađen još za vrijeme Oktavijana. Ok, kasnije je i rekonstruiran, a „novu“ slavu donijela mu je serija „Igra prijestolja“ u kojoj je uspješno „glumio“.
I tako, nakon što smo stavili "kvačicu" nad Cordobu, vrijeme je za Sevillu, grad u koji smo i došli letom iz Venecije, te se iz njega otisnuli u istraživanje ostatka Andaluzije. Dakle, stigli smo u Sevillu (prema podacima sam grad broji 700 tisuća duša, a šire gradsko područje 1,1 milijuna), vratili auto, te se zaputili u naš Airbnb, u kojem smo rezervirali zadnja tri noćenja.
U potrazi za Štimcem i veličanstvenim posljednjim uporištem Maora u Španjolskoj
Kad govorimo o „nahajpanim“ gradovima, teško je reći da je Sevilla jedan od njih. A kad dođete u nju, pitate se zašto nije i kako je moguće da i prije niste otišli vidjeti ovaj grad? Grad je prekrasan, sređen, i imate osjećaj da, iako ima turista, kako i dalje pripada stanovnicima i da su oni uvjerljiva većina. Arhitektura je čudesna gdje god se okrenete, a baš kao i Cordoba, i sat i pol vožnje udaljena Sevilla leži na rijeci Guadalquivir. Uz tu spomenutu rijeku šetali smo uzduž i poprijeko, no naravno, obišli i neke stvari s „razglednica“.
Što vidjeti u Sevilli?
Prva je svakako Plaza de Espana. Iako bi se dalo zaključiti kako je riječ o velikom trgu, što je i točno – ovo je daleko od običnog trga. Sam razlog nastanka je zanimljiv, jer je trg napravljen za potrebe Ibersko – američke izložbe koja se održala 1929. godine. Zato i odražava elemente baroka, renesanse i maorske arhitekture, tj. svih onih arhitektura najvažnijih za Španjolsku. Uglavnom, ovdje se možete do mile volje šetati, diviti arhitekturi, nevjerojatnim pločicama, ali i provozati se brodićem po rijeci.
Naravno, zapamtili ste već kako u Španjolskoj svaki grad ima nevjerojatnu katedralu, pa ni Sevilla nije iznimka. Radi se o jednoj od najvećih katedrala na svijetu, te najvećoj svjetskoj katedrali napravljenoj u gotičkom stilu. S obzirom na činjenicu da je velika turistička atrakcija, ulaznice se plaćaju. Uz to što se mogu kupiti preko neta, mi smo ih nabavili u nekoj manjoj crkvi u gradu, te iskoristili „skip the line“ mogućnost, Vjerujte, red je kao i uvijek kod ovakvih stvari jeziv, tako da, karte nabavite unaprijed.
E sad, katedrala jest unutra čudesna, ali ono što je mene najviše zanimalo svakako je jedan grob. Naime, ovdje se na vječnom počinku nalazi ni manje ni više nego – Kristofer Kolumbo. Tu se nalazi od 1899. nakon premještanja iz Valladolida, a naravno da svi koji ulaze unutra žele grob i fotografirati. Čvrsti sam zagovornik zabrane slikanja unutar muzeja (a ova crkva je za mene muzej), jer sliku groba, puno kvalitetniju, možeš iskopati u bespućima interneta, dok osjećaj da si tamo, na par metara od ostatka jednog od najvećih moreplovaca svih vremena – ionako ne možeš slikati.
Iako Sevilla vrvi i ostalim znamenitostima, mi više nismo razgledavali, već uživali. Jednu večer smo otišli i na flamenco u nekom lokalnom baru, a sjećam da sam probao i jelo naziva „rabo de toro“ odnosno – bikov rep. Baš da bih ga preporučio, i ne bih.
Vjerujem da ću Andaluziju vidjeti barem još jednom, a ako se nećkate biste li nekad otišli i kako je tamo, ne gubite vrijeme na razmišljanje. Kupite kartu za Malagu ili Sevillu i zaputite se na jug Španjolske.
U potrazi za Štimcem i veličanstvenim posljednjim uporištem Maora u Španjolskoj
