Naša avantura Andaluzijom nakon obilaska Ronde vodila nas je u Malagu, a kako smo bili nemirnog duha i željeli vidjeti što više, nakon što smo obišli i Gibraltar, ostali smo na tom južnom dijelu, te se zaputili i do Cadiza. Grad je, pogotovo ako vam je baza Malaga (ali i Sevilla), zgodno obići kad obilazite i Gibraltar, jer je od slavne stijene udaljen nešto više od sat vremena vožnje.
Veličanstveni Atlantik i brončani Štimac
Iskreno, Cadiz smo obišli jer nam je izgledao zgodno, a i htjeli smo svakako, kad je već bila prilika, vidjeti i veličanstveni Atlantski ocean. I dok sam za sve ove gradove prije ne samo čuo, nego nešto o njima i znao – Cadiz mi je bio potpuno nepoznanica. Zapravo, čuo sam za njega samo jednom, i to u kontekstu nogometa. Naime, kao prekaljenom obožavatelju najvažnije sporedne stvari na svijetu u glavi mi je samo zvonilo jedno ime – Igor Štimac. Da, legendarni branič i član brončane generacije Vatrenih u nogometnom klubu Cadiz proveo je dvije sezone u prvoj polovici devedesetih.
Iako nas vrijeme nije služilo, odmah na prvu vidiš kako je riječ o prilično lijepom gradu. Unatoč siječnju, očito turisti rado svrate ovdje kad su na andaluzijskoj turi, jer ih nije nedostajalo. Centar je zgodan, a i ovdje zaljubljenici u sakralnu umjetnost neće ostati „praznih ruku“. No, grad je to i trgova, od kojih su najpoznatiji Mina, San Antonio, San Juan de Dios, Plaza de Espana…
Ipak, nakon sveprisutnih tapasa, zaputili smo se na samu plažu (ovdje je isto kao i u Malagi, duga pješčana plaža, a odmah iza ogromni neboderi), te uživali u pogledu na ocean. Super je taj osjećaj, kad gledaš u daljinu, a gdje god pogled seže jest samo – beskrajno plavetnilo. Kako smo bili na plaži „La Caleta“, primijetili smo i sasvim zgodan most koji vodi do utvrde za koju ću kasnije saznati da se zove San Sebastian. I to je fora, jer ipak, most koji vodi do utvrde „hoda“ Atlantikom, tako da dobro treba paziti da vas ne zapljusne koji val. Šetnja je kratka, a u utvrdu ipak nismo uspjeli ući, jer je bila – zatvorena.
Dalje od obale
Iz Malage (da se ne zbunite, Cadiz smo obišli nakon Gibraltara), smo krenuli put Granade. E, tu se mičemo od obale, i od Sredozemlja i Atlantika kojima se na ovom putu više nećemo vratiti i idemo u unutrašnjost. Za razliku od Cadiza, za Granadu sam itekako čuo, s obzirom da se tamo smjestila veličanstvena Alhambra, za koju bi bila prava grehota da smo je propustili posjetiti na ovom putovanju. Granada se "utaborila" i na sasvim "solidnoj" nadmorskoj visini, na oko 800 metara, što je i možda jedan od razloga da je bila posljednje maorsko uporište u Španjolskoj. Tu smo se smjestili u hotel (lijepa vremena kad se spavalo za 50 – ak eura, sumnjam da je van sezone sada tako povoljno, iako bih volio da griješim) te krenuli u razgledavanje, Naravno, prvo centar, ponovno impozantna katedrala, a i tapasi, kao i churrosi (prženo tijesto koje se obično poslužuje uz umak od čokolade) za desert.
Šetajući gradom, pogotovo popevši se dovoljno visoko (negdje preko puta Alhambre), shvatili smo zanimljivu stvar. Iz Granade puca pogled na vrhove Sierra Nevade, a tu je riječ o "ozbiljnom" skijalištu koje se prostire na preko 100 kilometara staza i do kojeg se možete iz Granade dovesti za četrdesetak minuta S druge strane, do Malage treba tek sat i pol (do samog mora i kraće), tako da stanovnici ovog grada mogu baštiniti najbolje od zimskih, ali i ljetnih radosti.
Sjećanje na Andaluziju: Picassov grad s kojim nikad nećete pogriješiti, pogotovo izvan sezone
Biti u Granadi a ne posjetiti Alhambru, jednako je kao biti u Rimu, a ne posjetiti papu. Sjećam se da smo ulaznice kupili dan prije, prilikom čega smo jasno dobili na ulaznici uputu da se u toliko i toliko sati „nacrtamo“ na predviđenoj lokaciji. Uzmite u obzir da je to bilo u zimi, tako da ako idete u neka toplija doba, rezervirajte karte barem nekoliko dana prije ako mislite razgledati ovo veličanstveno čudo arhitekture koje je još od 1984. na UNESCO – ovom popisu.
Alhambra je palača posljednjih muslimanskih vladara Španjolske, a datira još iz 13. stoljeća. Mogu sad „glumiti“ Wikipediju i potanko opisivati 1001 fakt, ali za to nema potrebe, jer ovo je jedna od onih stvari koje valja vidjeti i doživjeti. Jednostavno je nemoguće opisati sve te arabeske i sva ta čuda koja se tamo nalaze, tako da, nemojte ni slučajno otići u Granadu a ne provesti neko vrijeme u Alhambri.
I tako, nakon Granade, došlo je vrijeme za Cordobu. A kako je bilo tamo i u središtu Andaluzije, Sevilli – čitajte u zadnjem nastavku putopisa.
Sjećanje na Andaluziju: Picassov grad s kojim nikad nećete pogriješiti, pogotovo izvan sezone
