Na ulaznim vratima Born Free hostela dočekuju me stari prijatelji. Kevin, Švicarac koji je pronašao ljubav života u Bangkoku, i Joel, mladi talentirani marketing manager iz Švedske. Joel i ja smo zajedno prošli pola Tajlanda na prošlom putovanju i sklopili čvrsto prijateljstvo nakon svih proživjelih avantura, a Kevin je vlasnik malog slatkog hostela kojeg je otvorio tokom putovanja prije par godina. Uložio je svaku kunu u ostvarnje svojeg sna, i sad, par godina nakon otvorenja, vodi jedan od najpoznatijih backpacking hostela u Bangkoku. A kako stvari stoje, pošto je stalno prebukiran zbog velike navale backpackera, razmišlja o širenju i otvaranju još jednog. No, nije postao uspješan preko noći. U ovaj njegov maleni „imperij“ uloženo je puno znoja i truda. Svaki krevet, ormar i kutak hostela je uredio i napravio sam. Uz sve to, još ga sam i vodi... To je taj trud kojim se postaje uspješan, ne nabrzaka preko noći.
Sjedamo na male drvene ručno rađene stolice ispred hostela, a Kevin donosi tri hladna Singha piva. Uf, kako je dobro zavaliti se u hlad s još hladnijim napitkom i pričati sa starim prijateljima. Odmor od vrućine, ali i jednako dobra uživancija u ćaskanju s putnicima.
Joel je ostao u Aziji, uglavnom Bangkoku, puna četiri mjeseca. Pali se više na urbano putovanje – skakanje po metropolama svijeta i istraživanjem njihovih čari. Bavi se marketingom, a na sam put je krenuo da se malo odmori od posla, stekne novu inspiraciju i proširi znanje. Dok sam ja trekao Himalajama i uživao u Indiji, Joel je lagano šetkarao glavnim gradom Južne Koreje – Seulom, pa malo skočio do Tokya u Japanu, Kuala Lumpura u Maleziji, Singapura... Ma ima toga tu! Ali više-manje mu je „bazni logor“ bio – Bangkok. Zaljubio se u sam grad jednako koliko i ja. Vele putnici – „Nikad nemojte otići u Tajland – jer se nikad nećete htjeti vratit!“ .
Joel je puknut na hranu jednako koliko i ja, a pošto sad već ima debelog iskustva konzumacije božanstvene street food hrane, koju nude vječno užurbane ulice Bangkoka, vodi me na jednu novu lokaciju, koju sam na moju žalost preskočio zadnji put. Hladna Singha nestala je u trenu, a mi nastavljamo malom uličicom prema još bučnijem dijelu grada. Prolazimo kroz šarenilo lokalnog shopa raznog tropskog cvijeća i bilja, par street food štandova kojima smo davno dali ocjenu, pa sve do mosta koji nam nudi siguran prelazak preko ne tako čistog kanala. Bangkok je prošaran raznim kanalima koji se račvaju unutar ulica ovog velegrada. Veličanstvena Chao Phraya rijeka opravdano daje ovom gradu titulu „Venecije Istoka“. Najbolje od svega, najjeftiniji i jedan od najbržih lokalnih prijevoza u gradu su trajekti i razne brodice koje vas brzo i sigurno dovedu u bilo koji dio grada. Uz prijevoz, besplatno dobivate pogled na cijeli skyline grada i njegov veličanstveni hram Wat Arun koji je must see prilikom zalaska sunca.
No, danas ne uzimamo riječni taksi, već koristimo noge. Kad istražujete grad, bio on čak velik kao Bangkok - istražujte ga pješke. Uzmite cijeli dan ako treba, možete skratiti neke ubojite destinacije busom, ali ljudi, hodanje is the way to go! Laganim špancirom možete otkriti i doživjeti najveće avanture koje vam ne nude nikakve brošure i organizirani aranžmani. Malo hodanja, divljenja, čuđenja i brisanja znoja s lica, i eto nas kod starice koja spretno prtlja po svojem štandu i puni tanjure gustom juhom s rezancima. Al' ovo nije bilo kakva juha s noodlama... Sjedamo na male jeftine plastične crvene stolice tik uz njezin limeni štand na kotačima, koji služi kao pokretna kuhinja za njezine malene zdijelice radosti.
„Kuai-tiao mu nam tok“ - viče Joel, a starica potvrdnim klimanjem glave započinje proces spremanja naših nudli.
„Opa stari! Rokaš ti već jezik, a?“ – zapitam ga impresioniran narudžbom na tajlandskom jeziku.
„Spontano učiš, pogotovo kad si dugo na istom mjestu.“ – odgovara mi nasmiješeno.
Čeka i mene ovaj dio istraživanja. Uskoro započinjem s akademijom, a planiram i odraditi par staževa po kuhinjama Bangkoka. Jezik treba, a i želim naučiti. Imam priliku provesti godinu dana u Tajlandu, bilo bi šteta da ne pokupim par finta za šprehanje cura! Na toj pokretnoj kuhinji krije se ugrađeni lonac/steamer u kojem tokom cijele večeri ključa njezin najbitniji sastojak – bogati svinjski temeljac koji nosi sav taj okus i čaroliju jela. Tik do njega, identičan manji lonac koji služi za blanširanje rezanaca. Cijela kuhinja je ograđena nekom vrstom pleksiglasa na kojem je ispisan meni i njegove cijene. Cijene kontam, al' pismo baš i ne. Uzdam se u Joelovo iskustvo s ovim štandom, al' poznavajući njega, došli smo na pravu stvar. Mali improviziran proziran ormarić na kojem stoje namirnice, ispod njega „kasa“ (kutijica) s lovom i tek jedna jedina neonska lampica koja osvjetljava „kuhinju“ u kasnijim noćnim satima.
Proces pripreme juhe izgleda jednostavan, ali tajna se krije u njegovoj pripremi za koje je odvojeno puno vremena i kuhanja prije samog dovršavanja jela. Za sam temeljac odvojeno je minimalno četiri sata! O ručno rađenim rezancima da i ne pričam, a još su tu i wontoni, tanko tijesto punjeno kozicama ili nekom drugom smjesom. I to nisu sve komponente. Jedino što je ostalo je dovršavanje jela, za koje treba samo par minuta. Nemojte se začuditi kad vam u Aziji na stol dođe jelo koje ste naručili prije dvije minute. Znaju oni što je brzina! Baka počinje sa spremanjem legendarne juhe s rižinim noodlama. Na staru drvenu kuhinjsku dasku stavlja dvije obične zdjelice. Otvara lonac s vrućom vodom i u njega baca duge bijele rižine rezance. Gotovi su za samo par sekundi, pa ih spretno premješta u naše zdjelice. Na njih dodaje wontone koje je također prethodno blanširala, pa komad svinjske jetre, tri okruglice od svinjetine koje su spremljene s rižinim brašnom, klice, kineski špinat (o da!) , i.... Onu stvar zbog koje je ova juha toliko posebna, a to je – svježa krv!
Uzima bijelu kanticu i lagano je dodaje u vrući temeljac. Kada krv dođe u kontakt s temeljcem, počinje se grušati, pa samo jelo postaje gušće. Gadljivo vam je? Čemu! Krv u kuhinji koriste čak i Hrvati. Krvavice, čurke? Upravo takav okus dobijete dodavanjem krvi u juhu, okus koji vas čak može vratiti na tren i u rodni kraj. Ali nisu ovo samo tekuće krvavice. Na stolu se nalazi i tona začina i dodataka kojima još i sami dovršavate jelo. Svako po svom guštu, na svoj način. Sol, šećer, papar, sušeni crveni chilli, fish sauce, soy sauce, ocat od riže, prženi kikiriki, sviježi tajlandski bosiljak... Mogu ovako nabrajti do sutra. Sve vas čeka na vašem stolu, i ne košta apsolutno ništa. Dovršavam jelo vlastitim igranjem i krećem u napad. Koja dubina okusa. Za samo sedam kuna! Ova krv samo povećava orgazam koji doživljavam u ustima. Sve te namirnice su tako čudne, a stvaraju tako dobar okus. Wontoni s kozicama koji se tope u ustima zajedno s rezancima, pa k tome juha koja je zgusnuta krvlju na najbolji mogući način. To je to!
Bangkok je teren na kojem se za prevlast najbolje hrane na ulicama već dugi niz godina bore brojne obitelji. Opstaju samo oni najbolji. Ipak se ovdje svakodnevno hrani na tisuće lokalaca koji skoče na klopu kad god ugrabe minutu slobodnog vremena s posla. A restoran jedino opstaje ako zadovoljava njihove kriterije. Izgleda da je ovaj jedan od onih koji su na pobjedničkoj strani, što debelo dokazuje ova predivna juha. Zahvaljujemo se ljubaznoj starici uz hvaljenje klope, i nastavljamo prema hostelu. Ovo je bio dobar dan! Vratio sam se u šemu s mojim Bangkokom, probao juhu od krvi i opet popio hladnu Singhu s mojim prijateljima.
Ovo je tek početak, čeka me pravi kulturni šok kad splasne ovaj početni entuzijazam. Imam desetak dana da pronađem stan, pa je tu još i ta avantura. Al' dobro, ovo je Jugoistočna Azija, ona uvijek pozitivno iznenadi. Život opet ima smisla, o da, još malo pa opet kuham!
