Dva presjedanja, sa malim probavnim problemima koje su nam izazvali oni silni indijski začini, ni nisu bili takav „pain in the ass“ kad je u pitanju ovakva stvar. Forsirali smo spavanje, ubijali dosadu gledanjem Breaking Bada u vlaku, i u trenu stigli u Bombay. Najpoznatiji indijski grad bio je samo jedna od stanica na putu do Goe. Odmaramo tri sata uz poznati Marine Lines i Back Bay s kojeg puca pogled na veličanstveni zaljev i skyline tog impresivnog grada. Već nas je tu dočekalo toplije vrijeme pa sam skinuo flis, i konačno ga zamijenio kratkom majicom. Šetalište je bilo prepuno ljudi, koliko mi je oko zapazilo, Indijaca malo više klase, koji svoju staru i prljavu robu mijenjaju onom skupljim, koja je van dometa naših džepova. Razlika u kastama je ogromna još i dan danas.



Mislili smo da će biti problema oko prijevoza do Goe, ali bila je hrpa privatnih prijevoznika koji te jednako toliko vuku za ruku kao i oni dileri kašmira, trave i ostalih pizdarija, da baš njih odabereš za vožnju u toplije krajeve. Cijene su bile katastrofalno velike (za Indiju). Od planiranih tridesetak kuna, koliko su nam sugerirali vodiči i internet, platili smo duplu cijenu, što zapravo i nije toliko puno - ipak je riječ o putovanju od petstotinjak kilometara. Mislim da je i bahato spuštati cijenu na niže, pa smo bez prigovaranja uzeli kartu, zavalili se u sjedala, i krenuli prema još višim temperaturama.



Budi me topli osijećaj na licu i znoj koji mi se cijedi po kaffiyehu (muslimanskoj marami koja me čuvala od hladnoće u Nepalu). Goa! Konačno! Autobus nas kipa u Panjimu, uz Vasco Da Gamu najpoznatiji gradić u Goi. Cijene vožnje rikšom su opet duplo veće od očekivanih (ali još daleko od napuhanih), pa uzimamo jednu do najpoznatije plaže – Anjune, gdje planiramo pronaći neki smještaj koji nas, nadamo se, neće opelješiti.

Vozikamo se u maloj rikši, a one su mi toliko drage u tim tropskim krajevima jer su otvorenog tipa, bez vrata, i vjetar vas hladi i suši vaš znoj koji se u sad već znatno većim količinama cijedi niz leđa. Male cestice s palmama sa strane, mali restorančići, razne šarene trgovine, i konačno, puno opuštenija atmosfera. Temperatura zraka, ugodnih 33 stupnja. U hladu. Trgovci opušteni, ne pilaju kao u prije spomenutim gradovima. Već sad mogu zaključiti da je općenito u tropima, i gradićima koji su smješteni uz same plaže i more, puno opuštenija atmosfera. I oni uživaju u ovom vremenu - smiruje ih, isto kao i nas.
Rikšist nas ostavlja kod naše plaže, i krećemo u pronalazak smještaja. Za Gou smo odvojili punih desetak dana, treba nam malo odmora nakon teglenja tridesetak kila opreme na Annapurni.



Do plaže je nemoguće doći ako se ne prođe kroz dugačku ulicu koja je prepuna trgovina s hipi-oblekicama, kožnim torbama u stilu Indiane Jonesa, bongova i pipa za pušenje mahovine te ostalim indijskim, večinom ručno-rađenim suvenirima. Velim, sve bi ovo bilo malo previše, ali su trgovci stvarno opušteni ako ne započnete razgovor s njima, i ne pilaju ako ne pokažete nikakav interes za kupovinu. Prolazimo kroz uličicu i dolazimo do prvog guesthousea. Cijena, 100 kuna po danu! Previše za naš budžet...

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju