Galerija 4 4 4 4 Na jugozapadnoj strani Pelješca, gdje se kopno naginje prema moru kao da želi dotaknuti otok Korčulu, smjestio se Orebić — gradić što diše ritmom prošlih vremena. Podno strmih padina Svetog Ilije, planine koju planinari s ljubavlju osvajaju, Orebić mirno spava u sjeni svoje veličanstvene prošlosti.

U trendu Mali trik Pomagalo koje radi čuda: Savršeno ispecite meso baš svaki put Tako jednostavno... Lažne kremšnite: Božanstveno kremast kolač za koji vam ne treba puno truda, a ni sastojaka Željezno Miran, predivan, na dva i pol sata vožnje od Lijepe Naše: Srednjoeuropski gradić koji čuva zaboravljene hrvatske običaje

Njegovo ime, koje danas odzvanja pomorskim ponosom, dobio je u 16. stoljeću po slavnoj obitelji Orebić — mornarima i kapetanima čije su ruke krotile oluje, a lica krasili pogledi horizonta. Prije toga, nosio je drugo ime: Trstenica, isto kao i plaža koja danas zrcali sunce pod njegovim obroncima.

Orebić nije oduvijek bio tek tiho naselje uz more. U vrijeme Dubrovačke Republike bio je važno uporište pelješke pomorske moći. Jedrenjaci što su se ovdje gradili i porađali s vjetrom, nosili su slavu dubrovačke mornarice širom Mediterana. Kada su zavladali Austrijanci, osnovano je društvo za gradnju brodova duge plovidbe — kasnije poznato kao Pelješko pomorsko društvo. Iz njegovih dokova isplovilo je više od trideset jedrenjaka, svaki sa svojom pričom, svakim valom bliže sudbini.

Kapetanske kuće i danas čuvaju duh tog zlatnog doba. S pogledom prema moru i vrtovima što mirišu na lavandu i bor, one šapuću priče onima koji znaju slušati. Preporučujem posjet Pomorskom muzeju – tiho svetište mornarskog zanata, sa starim alatima, izblijedjelim fotografijama i knjigama koje mirišu na sol i staru kožu.

Orebić me obuzeo. Kao da sam koračao kroz svijet u kojem još uvijek, iz sjene čempresa, promatraju siluete davnih kapetana. Svaki kadar koji sam zabilježio objektivom nosi tišinu stoljeća.

Najbolje ga je otkrivati laganom šetnjom njegovim kamenim ulicama – gdje se iza svakog kantuna krije crkvica, fasada boje sunca ili tiha, neorenesansna fontana koja još pamti dodir nekih starih ruku. Maestral vječno puše u njegovoj blizini, donoseći valove savršene za surfere, dok s druge strane pogledom mami Korčula – otočki dragulj, muzej pod otvorenim nebom.

Orebić okružuje šumski rezervat, alepski borovi i čempresi šapuću u krošnjama, a vinogradi na padinama rađaju Dingač – vino što nosi snagu kamena i sunce u svakom gutljaju.

Za one koje ne može zadovoljiti samo more, tu su izleti prema zelenoj tajni – Nacionalnom parku Mljetu, ili pak prema Korčuli, gdje svaka ulica izgleda kao stih iz neke zaboravljene pjesme. Orebić nije samo mjesto – on je doživljaj, uspomena, čežnja.