Galerija
Na kraju prošlog dijela putopisa, dao sam naslutiti kako Poljska, točnije Zakopane, unatoč prirodnim ljepotama koje nude, ne mogu ponuditi mir i ljepotu Alpa i Dolomita. I sad, više od mjesec dana nakon putovanja kad razmišljam hladne glave – uvjeren sam i dalje sto posto u tu tvrdnju.
Dakle, nakon što smo se izmučili da dođemo u prirodu, a ne platimo parking (zapravo, misija ga je uopće i naći, čak i onaj koji se plaća), i nakon što smo uživali dva sata na čistom zraku, odlučili smo krenuti put centra Zakopana.
U strogom centru, koji je bio udaljen od našeg apartmana tek 6,7 minuta hoda smjestila se glavna ulica – Krupowki. Ulica me na prvu prilično iznenadila – miks je apsolutno svega, jer se izmjenjuju neki finiji i skuplji dućani s uličnim štandovima koji prodaju balone i ostalih tisuću nepotrebnih stvari, dobri restorani kraj kojih vam fotku pokušavaju „uvaliti“ maskote iz popularnih crtića pozivajući djecu da se slikaju s Marshallom i Chaseom (Psići u ophodnji), a uza sve to, na električnim romobilima stalno netko jurca kraj vas.
Dobro, romobilima i cijelom tom „vašaru“ čovjek ne može ništa – ali sam barem uspješno svoju trogodišnjakinju digao na ramena odoljevši nasrtajima Psića u ophodnji. Ha, pobjeda!
Glavna ulica je solidno dugačka (za veličinu grada), te vam treba 15 – ak minuta šetnje u jednom smjeru da je obiđete. Naravno, normalno je da čovjek i ogladni, a ovaj put smo za razliku od Košica, odlučili dati priliku poljskoj nacionalnoj kuhinji. Našli smo restoran „Karczma Bialy Mis“, te sjeli na terasu. Gospođa je meso u nekakvom slatkom umaku, a ja sam se junački odlučio počastiti svinjskom koljenicom. Kad kažem „junački“, mislim na porciju, koja je monumentalna i iskreno – nepotrebno velika (zavirite u galeriju slika). Skupa s pićem i jednim jelom za našu nasljednicu, ceh je ispao oko pedesetak eura. Restoran ne bih posebno preporučivao, ali ni kudio – dobiva prolaznu ocjenu, ali ne vjerujem da je posebno bolji ni lošiji od restorana tog tipa u istoj ulici. Ako pak tražite lijepi pogled, dobru pizzu i fine kolače, sjedite u Goralski Browar koji se također nalazi u Krupowki.
Što se tiče turista u Zakopanima, po mojoj procjeni radi se mahom o domaćim gostima, kojih je između 80 i 90 posto. Registracije su mahom sve poljske, tek tu i tamo se našao neki Litavac, Letonac, Slovak… Hrvati smo, barem po registracijama – bili samo mi. Ogroman je i broj turista s Bliskog Istoka, koji su nakon Poljaka definitivno najčešći gosti. I bome, po torbicama, cipelama i sličnom, jasno je da u Zakopane stižu prilično imućni Bliskoistočnjaci.
Šetnjom do kraja ulice Krupowki, naići ćete na jedan ogromni, ogromni park. Doslovno vlada kraljevstvo zelenila s pješačkim stazama, ali mir i ovdje narušavaju – romobili. Njih je čudo, doslovno su me podsjetili na Trst kasnih devedesetih, kad sam imao dojam da ne postoji osoba koja u tom gradu vozi skuter. No, bilo kako bilo. Park je i unatoč teroristima na romobilima sjajan, zelena oaza u centru grada, a posebno nas je fascinirala, dva dana poslije – pojava dvije srne koje su došetale, lagano se pokazale znatiželjnicima, te samo „šmugnule“ natrag prema šumi. Srndaća očito ima koliko vam srce želi, jer smo iste vidjeli i u blizini našeg smještaja.
Sljedeći dan, odlučili smo otići na planinu Gubalowka, do koje se dođe žičarom, koja je bila 5 minuta hoda od nas. Dok prilazite žičari, doslovno je svugdje oko vas – ponovno vašar. Sirevi, koža, dresovi, tepisi, čokolade, ovdje nema što se ne prodaje. Kupili smo karte, dobili besplatnu brnjicu za psa (Poljaci su prilično netolerantni prema psima) te se popeli u nadi da ćemo šetati brdom i uživati u prirodi.
A kad ono gore – šok. Priroda koja je nekad nedvojbeno ovdje bila u punom sjaju, danas je nagrđena gradnjom svih mogućih objekata. Kafići, restorani, sladoledari, more štandova, vreće za boksanje, quadovi za vožnju, biljarski stolovi, jantar, more kiča i neukusa – ukratko, Gubalowka je daleko od one zamišljene šetnje prirodom, te je meni ostavila dojam najgoreg turističkog mjesta na moru u srcu sezone - na steroidima. Dolje smo htjeli ići pješke, ali markacija staza je kriminalno loša, a engleski jezik dosta velika nepoznanica zaposlenima na žičari. Na kraju smo našli stazu, koja je bila zatvorena. Naravno, o tome obavijesti nikud prije, pa smo se morali vratiti nazad potrošivši sveukupno na dva smjera cca 35 eura.
Ako kažemo da vrijedi pogled i zgodna vožnja toboganom – definitivno je da na Gubalowku, osim ako ne želite vidjeti sajam kiča i konje za jahanje kojima su jadnima nacrtali doslovno srca na stražnjicama, ne morate ići.
Drugi izlet koji smo napravili bio je u dolinu Chocholowska, koja spada pod nacionalni park Tatre. Prvo kad dolazite, nailazite na nerealnu situaciju. Doslovno vam dva kilometra svi mašu raznim zastavama i zovu vas na parking koji se plaća 10 zlota. Na kraju, mi smo odlučili otići na najbliži mogući parking koji smo platili 5 zlota više, ali ajde, došli smo do ulaza.
Zašto baš Chocholowska? Pa zato što u Poljskoj najbolji čovjekov prijatelj nije baš dobrodošao, i zabranjen mu je ulaz u nacionalne parkove. Tek je za dio ovog parka, ulaz dopušten. Ok, pomislili smo, evo prave prirode, kad ono – šipak. Ušli smo u park (naravno, i ovdje su nas dočekali neizostavni štandovi), ali – prvo vas očekuje dugotrajno hodanje asfaltom. I sad, nalazite se pomalo u carstvu apsurda. Priroda sa strane je lijepa i privlačna, žubori potok, šuma je sjajna, ali vi hodate i hodate asfaltom. Nakon dva kilometra takvog hoda jednostavno smo odustali i vratili se nazad, jer isto nema smisla, a i najmlađi član naše ekipe nije baš imao više volje. Kasnije sam izguglao koliko je dugačak taj asfalt – 3,5 kilometara dok ne dođete konačno na pravi, zemljano kameni put. Jezivo.
Ali, ima Poljska itekakvih aduta, a jedan od njih je i Krakow. Put autom traje nešto dulje od dva sata, a parkirali smo u trgovačkom centru u samom središtu grada. Izlet u Krakow nam je definitivno vratio osmijeh na lice, jer kad jednom zakoračite ulicama starog grada kojeg UNESCO s pravom štiti i dođete na trg Rynek Glowny – ne ostaje vam drugo nego diviti se. Najvećim srednjovjekovnim trgom Europe dominira katedrala, a posebnost ovog grada svakako je dvorac Wawel, smješten desetak minuta hodanja dalje. Zaista je čudesan, dobar dio njega (ako ne ulazite u same prostorije) možete i besplatno razgledati, a toliko je velik da je teško stati buljiti i njega i pitati se kako čovjek uspije napraviti ovakvo remek – djelo. Još jedan dio Krakowa svakako se isplati vidjeti, a riječ je o židovskoj četvrti Kazimierz, gdje život buja sve u 16, te je prepuna malih zgodnih restorana i kafića, Naravno, ovo s malim djetetom i nije najzgodnije obilaziti, ali ako idete solo, ovdje bi valjalo izgubiti par sati…
U Zakopanima smo na kraju umjesto 6 proveli 5 noći, u hotelu nisu radili problem što smo odlučili provesti jednu noć manje, rekavši da to nije problem i naplatili 5 noćenja. Zaputili smo se zato dan ranije nazad, odlučivši ga provesti u već opisanoj čarobnoj Budimpešti i nismo pogriješili. Smještaj smo našli last minute metodom u hotelu Bo33 te platili jedno noćenje 120 eura (uračunat i pas). S obzirom da je hotel izvanredan i da košta inače znatno više, to je bio pun pogodak.
Parlament, šetnja uz Dunav (spomenik ubijenim Židovima u vidu skinutih cipela uz rijeku osobno mi je jedan od boljih spomenika koje sam vidio), đir gradom te sutrašnji obilazak Ribarske tvrđave i Budima zaokružili su naš „kontinentalni“ dio odmora.
Nastavili smo put doma, s obećanjem da ćemo se u Budimpeštu uskoro vratiti, u Zakopane vjerojatno ne, a sljedeće godine probati potražiti neko rješenje na padinama Alpa ili Dolomita.
