Da često stvari ispadnu najbolje baš onda kada ih ne planiramo, svjedoči raskošan dvorac Bory nedaleko od Budimpešte.
Izgradio ga je mađarski kipar i arhitekt Jeno Bory uz pomoć svojih studenata. Ovo remek-djelo počeli su graditi 1923. godine, a bilo im je potrebno više od 30 godina. Činjenica da je usred posla izbio Drugi svjetski rat nije pomogla u radovima, ali zato cijeli projekt možemo „zahvaliti“ Prvom svjetskom ratu.
Naime, nakon što je zbog rata koji se zakuhao na Balkanu ubojstvom austrijskog nadvojvode Franje Ferdinanda otkazana gradnja crkve posvećene njemu i njegovoj supruzi (a za koju je bio zadužen Jeno), Jeno je odlučio uzeti stvari u svoje ruke.
Kupio je komad zemlje na kojem se nalazila samo skromna kućica s vinskim podrumom, i bacio se na projekt u kojem je sam svoj gazda. Pritom nije imao nikakvih planova – gradit će kako mu dođe inspiracija, a koliko traje, traje. Ideje su dolazile sa svih strana, što se i vidi pri prvom pogledu.
Ono što dvorac čini posebnim i drugačijim od većine ostalih koji su spomenici svoje ere i stilova koji su tada dominirali, jest to da je kombinacija stilova. Inspiracija je potekla iz škotskih, renesansnih, gotičkih i drugih dvoraca diljem Europe.
No, najveća inspiracija ipak je bila Boryjeva supruga, kojoj je dvorac i posvećen. U dvorcu i dvorištu koje ga okružuje ćete pronaći stotine skulptura i portreta koje je izradio sam Bory, a od kojih su mnogi prikazi njegove supruge.
Ostali detalji spomen su na mnoge poznate i nepoznate povijesne ličnosti. Primjerice, tu su i turski stećci iz doba osmanske okupacije, grob nepoznatog sovjetskog vojnika koji je ovdje poginuo 1945. godine, slike i biste arhitektovih kolega-umjetnika, a cijeli raskošan vrt uređen je i šarenim mozaicima gdje piše: „Kamenje govori.“
Danas možete svjedočiti ovom čudu sa sedam tornjeva, trideset soba i stotina umjetnina, stanete li na pola puta između Budimpešte i jezera Balaton. Eto, uz sve navedeno, ima i zgodnu lokaciju.