Zato sam preko popularnih online pretraživača avionskih karata kombinirao datume, polazišta, odredišta, pa opet datume, sve dok nisam našao let od Munchena do Sao Paula (do Rija je bio svakako planiran bus, jer je samo 400 km udaljen od Sao Paula) Rio – Manaus, Manaus – Recife i zatim Recife preko Sao Paula, Frankfurta, Beča do Zagreba. Svi ti letovi za otprilike 9.000 kn. Ekipa koja me već čekala u Brazilu, skoro isti taj aranžman pola godine ranije bukirala je za 14,000 kn. Kada su agencije i avio prijevoznici uvidili da za Brazil ipak ne vlada takav sumanut interes kakav su predviđali, cijene su kratko prije prvenstva pale.
U Brazil sam sletio u jutro, na dan utakmice. U avionu sam sreo stare poznanike iz Splita, koje sam upoznao 2002 u Japanu. Tada su vukli dvije putne torbe jeftinih kopija hrvatskih dresova s čijom prodajom su si financirali put, hranu i smještaj. 12 godina poslije ništa se nije promijenilo. Opet su nakupovali dresove od Janjevaca u Dubravi, dresovi koji nisu jeftine kopije nego su presmiješni da bi bili istiniti. Tamo gdje inače stoji ime igrača, Prosinečki je prelijepljen plavom trakom, preko koje sada piše Pršo!
Iako je vladao opći strah napumpan od strane medija, kako će nas na svakom čošku opljačkati, otišli smo busom i podzemnom željeznicom do hostela gdje je bio ostatak moje ekipe. Nikakvih problema, čak su domaći neobično nezainteresirani bili s obzirom da taj dan Brazil otvara prvenstvo. Prvo što je tipično za Brazil, jesu gumene daske na WC-u. Nigdje nema drvenih ili plastičnih, svugdje su gumene, da kad sjedneš, "guzica" se fino ugnijezdi na WC školjku. A pravilo broj 1 u Brazilu, ne bacaj WC papir u WC školjku, jer je zicer da će se WC zaštopati. Sav papir se baca u male kante pored. Svi koji smo se vratili iz Brazila, prvo nam je bilo natrpati u naše domaće WC školjke tonu papira i bezbrižno pustiti vodu. Inače hostel skroz pristojan, cijena isto tako, oko 30 Eura noć po osobi. Pred stadionom smo bili poput egzotičnih životinja, svako malo su nas zaustavljali i tražili da se slikamo ili dajemo koje kakve nebulozne intervjue za koje kakve televizije. Ja jedini od ekipe nisam imao kartu za tekmu, a najjeftinija što se prodavala pred stadionom je bila u prosjeku 1000 američkih dolara. Tako da sam sa još možda petoricom bio jedini u HR dresu u FAN zoni pored stadiona. Kad smo zabili gol Brazilcima, počeo sam skakati a odmah potom se izvinjavati svima oko sebe misleći da će nas ubiti. No Brazilci su neviđeno ljubazni bili, pa su se svi došli još dodatno slikati s nama i sa HR zastavama. Poslije sam čuo da su desetak Boysa, plus Neno (legendarni Torcidaš s Klisa) ušli bez karata na tekmu. Navodno su na prvoj kontrolnoj točki pokazali karte za Kamerun koje su imali, jer tu je samo policija pregledavala da li uopće imaš kartu da bi produžio dalje prema stadionu.
E onda bi oni koji su imali karte ušli i odmah ovima bez karata gurnuli karte kroz ogradu. Trebalo je u kratkom vremenskom periodu opet pokušati karte staviti pod Scanner i navodno da bi karta još vrijedila ako nije prošlo duže od minute. Ako bi kompjuter pokazao crveno, tj. da karta ne vrijedi, onda bi ovi digli frku da šta koji k..., te bi Brazilci da ispadnu dobri domaćini uputili ih do šaltera gdje su se mogli vaučeri mjenjati za prave karte. Tu bi ovi digli još veću frku i sve tako dok Brazilcima ne bi postalo neugodno misleći da je stvarno kompjuterska greška, te bi ih poslali na slijedeći šalter no ovaj put kroz stadion, te bi se ekipa na putu do tog šaltera uredno već izgubila na tribinama. Dakle Brazilci su preljubazni bili, mene je doduše jedan kepec pokušao pri izlazu iz FAN zone opljačkati, tako što je glumio da ga guraju na mene. Dok je jednom rukom bio naslonjen na mene, drugu je pokušao zavući u džep. Uhvatio sam ga za ruku, a on još pokazuje prazan dlan, kao eto nisam uspio, istrgnuo ruku i zbrisao. To je bilo ujedno jedini put da se na čitavom putu kroz Brazil nešto tako dogodilo.
Sutradan smo zapalili bus za Rio koji ima prvi i drugi razred. Prvi razred su fotelje do sredine busa i WC-a. Onda je bus pregrađen i ide drugi razred gdje su isto fotelje i deke za pokriti se i grickalice uračunate u cijeni, samo eto fotelje su malo uže nego u prvom razredu. Al su fucking fotelje. Pola života sam proveo po busevima i stvarno, standard naših buseva i onih koji idu prema Austriji ili Švabiji, je dno dna ako ih se usporedi sa ovim busevima u Brazilu. Čim smo stigli u Rio, otišli smo do stana kojeg je jedan od nas rezervirao preko mamine prijateljice, Mare Jozine, Perine, njezine sestre kuma, tko će ga znati, uglavnom kao to je nama netko izašao u susret. Jer se isto tako mislilo da će u Riu za vrijeme prvenstva biti nemoguće dobiti smještaj za pristojan novac. Ispostavilo se da nam je ta neka žena iznajmila sobu 4 x 3 metra za nas pet, po cijeni od 40 Eura po osobi s tim da ona i muž borave u sobi do nas. I da mi imamo ustvari samo tu našu sobu i WC/kupatilo na raspolaganju.
Tu noć smo odlučili istrpiti taj komfor i otišli na rođendan od jedne cure koja je državna sutkinja, koju je jedan od nas upoznao kada je prije dvije godine putovao južnom Amerikom. Ona nam je organizirala prijevoz u predgrađe Ria, u jedan od boljih samba klubova, gdje smo bili jedini stranci, jer sva ostala ekipa su inače natjecatelji u samba školama koji se u doba karnevala natječu jedni protiv drugih. Kako ljudi plešu sambu... I staro i mlado, konstantno nasmijani. Sutradan smo platili ovoj ženi tu jednu noć, zbrisali i odmah preko online stranica za traženje hotela, našli sebi novo namješten apartman, 100 metara od Copacabane za 30 Eura po osobi. Još su madraci bili u najlonu.
Tipično za sve stambene zgrade je da su ograđene kapijama, imaju nadzorne kamere, uređena predvorja kao u hotelima i naravno portira, koji će ti otvoriti kapiju ako si stanar ili si u posjeti. Odmah tih 100 metara niz ulicu prema plaži, na samom ćošku se nalazio kafić kojeg su BIH navijači pretvorili u svoj navijački korner. Smijeha i zezancije je bilo na bacanje, ljiljani, šahovnice, kockice, zvjezdice, Vaterni i Zmajevi, sve se to razlijevalo u jednu boju uz salve smijeha i odlične, zdrave zezancije. Copacabana, Ipanema, o tim plažama ne treba trošiti riječi. To je raj na zemlji. Nama je san bio zaigrati nogomet na pijesku po brazilskim plažama, dok su navijačice iz raznih zemalja jedva dočekale brazilske plaže da napokon bez ustručavanja mogu hodati okolo u tangama. Kad malo bolje razmislim mislim da je curama na tim plažama, bilo šta osim tangi apsolutno tabu tema. Neki od navijača su pokušavali čak promijeniti letove da što duže ostanu u Riju. Usput rečeno, ona ekipa koja je uletjela na Brazil – Hrvatska bez karata, ponovili su to isto i na Argentina – BIH.
Klopa u Brazilu je odlična, cijene su manje više one zagrebačke, a Capirinhe možeš birati hoćeš sa limetom ili nekim od 300 vrsta ostalog voća kojeg ima u izobilju. U nekim stvarima su aljkavi i onako nemarni, dok su u stvarima do kojih im je stalo i koje vole, bolje organizirani nego Švicarci i Skandinavci zajedno. Iz Rija sam otišao u Manaus dva dana prije ostatka. Da sam letio isti dan kad i oni, cijeli put bi bio 7.000 kuna skuplji. Zato je bitno kombinirati s datumima... Letio sam pod groznicom. Iz nosa mi je kapalo kao iz slavine, jer sam se prehladio od nenormalne klime koja im i u taksiju i u restoranima i bilo gdje da uđeš valjda radi na -5. U Manaus sam sletio u tri ujutro, bez organiziranog smještaja, pa su me i taksist i motel u kojem sam prespavao oderali momački po džepu. Nešto drugo ne možeš ni očekivati u to gluho doba noći, bez plana što i kuda. Probudio sam se znojan, otuširao se, oznojio se kompletno, našao hostel u centru odmah pored Teatro do Amazonas, otuširao se opet i već do prve trgovine sam bio opet mokar. Vlaga je ubijala. Dovoljno je da samo malo sunce ugrije i sa tebe se lijeva kao da si non-stop pod tušem.
Svi koji su došli u Manaus, spomenuli su da im se ispunio dječački san, jer su svi čitali Mister Noa i uvijek im je Manaus koji se spominjao u romanu, bio nešto poput velike misterije. A Manaus je stvarno misteriozan i poseban. Dan prije utakmice smo se zagrijavali onako kako priliči nogometnim navijačima, tukli smo po pivama, jeli nekakve ražnjiće na ulici i onda otišli pogledati operu u Teatro do Amazonas. Upad je bio besplatan a u dvorani se orila „Jalta“, jer su gostovali hrvatski operni pjevači! Zgodne Amazonke o kojima su također mnogi sanjali, su doslovno u hordama hodale gradom i tko god je bio plavkast, imao je prolaz bez puno priče. Puno priče nije ni moglo biti, budući da na 100 Brazilki, njih dvije pričaju engleski.
Bilo je tu opet svakakvih delegata, od jednog koji se dogovorio sa pet različitih riba na istom mjestu u isto vrijeme da ih izvede na večeru, pa kad ih se svih 5 stvarno pojavilo, to su bile drame. Pa do onih koji su u neko doba toliko bili natovljeni pivama da valjda nisu ni skužili da grle i bale po malim tamnoputim debeljucama, koje u normalnim okolnostima ne bi ni pogledali. Zadnji dan sam otišao na izlet brodom prema prašumi i tko je u čamcu sa mnom? Brođani. Pljusak u Manausu naleti nenajavljeno, istrese se da potopi sve živo i prestane kao da ga nije ni bilo. Tako nas je sastavilo i na pola rijeke, koja je usput rečeno ogromna, da čak prekooceanski tankeri na njoj izgledaju kao manji brodići. Toliko se kišurina ispadala da smo morali otići do prvog nekakvog splava s domorocima, te smo kod njih u društvu pitona, ljenjivca i manjeg krokodila sačekali da taj mega pljusak prestane. Manaus koliko god na prvu zna zavarati i čovjek pomisli da je stigao u Doboj, ustvari je toliko čaroban i ljudi su toliko topli i susretljivi, da znam nekoliko njih koji nisu htjeli otići iz Manausa (onaj koji je imao dramu sa pet riba). Kad već spomenuh ribe, jeo sam jednu od najboljih riječnih riba (i ne samo riječnih nego bilo kakvih riba) u životu. Dovoljno je valjda opisati da su Dalmatinci koji su također jeli, pljuvali svoju jadransku ribu i da koji k.... mi naplaćujemo brancine i zubace i ne znam ni ja šta ko suvo zlato, kad vidi ribe da se udaviš koliko je dobra... I još možeš birati malu, srednju ili veliku. Srednja je možda 80 kuna a mogu je dvije osobe jesti kolika je.
Recife je poput valjda Miamija. 10 km pješčana plaža, ogromni neboderi, na vrhu svakog nebodera je bazen, heliodromi su isto standard jer bogatiji se ne voze limuzinama nego lete svojim helikopterima. Opet su ljudi skroz ljubazni i srdačni, Meksikance ne vole jer su bili poput seljačina na ekskurziji, dok smo mi uživali status kao i Japanci. Bili smo im jako simpatični. More baš i nije za kupanje, bar ne dalje od koljena, jer sve vrvi od morskih pasa. Navodno u zadnjih 10 godina bilo je preko 80 napada na plivače.
S navijačke strane moram priznati da mi je užasno žao što Eduardo nije dobio veću minutažu, barem 10 minuta protiv svog Brazila. Kao najbolji strijelac repke poslije Šukera, zaslužio je puno više. Što se tiče naših navijača, ono malo što nas je bilo, razletilo se na sve strane. Među našim navijačima je vladala totalna harmonija, čak sam gledao ispred sebe kako skupina Torcidaša jednom BBB-u daje mobitele da ih on slika sa transparentom Torcida. S turističke strane, Brazil je predivna zemlja s predivnim ljudima. Niti je bio nemoguće skup (cijela zezancija sa trošenjem, smještajem, hranom, pićem i letovima izašla me oko 15,000 kuna), niti je bio opasan kako su ga reklamirali. Zato Rio i karneval, nadajmo se do skorog viđenja!
Saša Martić za portal SB Online.
