Galerija
No pustimo sad tende i suncobrane i bacimo se na ono konkretno. Gdje u Krku pojesti fino, pritom ne bankrotirati i otići kući pjevajući? Naš je izbor nakon kraćeg premišljanja (ma dužeg, da ne lažem) pao na konobu Šime, koja se smjestila u samom centru, nasred gradske rive. I mogu reći – nismo pogriješili.
Nekoliko je stolova bilo zauzeto, ali terasa je dovoljno velika, pa je konobar odmah našao mjesto za nas petero. Donio je menije, koje čine nekoliko predjela, nekoliko mesnih i ribljih jela te tjestenine. Glasali smo demokratski, a riba je aklamacijom odnijela pobjedu! Srećom, jer kad pogledam, toliko malo jedem ribe da me jednostavno – sram.
A kako smo htjeli probati što više toga – odluka je pala na riblje plate. Jedna se sastoji od orade (ili brancina), tune, morskog psa, dagnji, škampi i lignji, dok prilozi idu sa strane i posebno se naplaćuju. Svidio mi se i pristup konobara, koji je rekao: "Sve nam je domaće, osim tune iz Španjolske", cijenim takav pristup i iskrenost. Uzeli smo na kraju četiri porcije i realno je to bilo dosta (hvala ženama što manje jedu), ali ako ste baš gladni – realnost je jedna porcija po osobi (bar ako ste muškarac sa 100+ kilograma).
Prije jela donijeli su nam domaće ekstradjevičansko ulje koje se uzgaja u njihovu masliniku. Moguće ga je i kupiti u restoranu za doma, ali ovaj put smo preskočili tu transakciju. Inače, ulje je fino i preporučio bih ga, a prije dolaska plate konobar se pobrinuo da ne budemo gladni donijevši dovoljno kruha za toćanje. Ovdje imam i zamjerku, jer je šteta da uz tako fino ulje ide obični kupovni kruh, taj dio valjalo bi poboljšati.
Plate su stigle za nešto manje od pola sata, a iako je riječ o četiri porcije, poslužene su na dva velika ovala. Škampi su bili fini i veliki, orade (odnosno brancini) također, a lignje su mi bile top, sočne i mekane. Dagnje su također fino sjele (ajde, ne bi smetalo da je bila pokoja više), dok je tuna nažalost bila malo presušena. No, sve u svemu, kad čovjek skupi dojmove – jela su fina i ponovno bih se vratio, posebno zbog jedne dodatne stvari, koja pokazuje kako znakovi pažnje uvijek pale.
Naime, iako sam popio već prije naručeno piće, konobar je došao, natočio Žlahtinu i rekao: "Evo naša domaća, da vas počastimo, i ako želite još – samo zovite." Naravno, nisam tip koji odmah skače na besplatnu čašu vina, ali kad sam je popio, konobar je bez pitanja donio novu rekavši: "Šteta je ne popiti još jednu." Svaka čast na takvom pristupu i znaku pažnje.
Dođite žedni i gladni: Zagorske adrese na kojima se fino pije i jede
