Galerija
No, pustimo sad tende i suncobrane i bacimo se na ono konkretno. Gdje u Krku pojesti fino, pritom ne bankrotirati i otići kući pjevajući? Naš je izbor nakon kraćeg premišljanja (ma dužeg, da ne lažem) pao na konobu Šime koja se smjestila u samom centru, na sred gradske rive. I mogu reći – nismo pogriješili.
Par stolova je bilo zauzeto, ali terasa je dovoljno velika, pa je konobar odmah našao mjesto za nas pet. Donio je menije, koje čine par predjela, nekoliko mesnih i ribljih jela, te tjestenine. Glasali smo demokratski, a riba je aklamacijom odnijela pobjedu! Srećom, jer kad pogledam, toliko malo jedem ribe da me naprosto – sram.
A kako smo htjeli probati što više toga – odluka je pala na riblje plate. Jedna se sastoji od orade (ili brancina), tune, morskog psa, dagnji, škampi i lignji, dok prilozi idu sa strane i posebno se naplaćuju. Svidio mi se i pristup konobara, koji je rekao „sve nam je domaće, osim tune iz Španjolske“, cijenim takav pristup i iskrenost. Uzeli smo na kraju 4 porcije i realno je to bilo dosta (hvala ženama što manje jedu), ali ako ste baš gladni – realnost je jedna porcija po osobi (bar ako ste muškarac sa 100+ kilograma).
Prije jela donijeli su nam domaće ekstra djevičansko ulje koje se uzgaja u njihovom masliniku. Moguće ga je i kupiti u restoranu za doma, ali ovaj put smo preskočili tu transakciju. Inače, ulje je fino i preporučio bih ga, a prije dolaska plate konobar se pobrinuo da ne budemo gladni, donijevši dovoljno kruha za „toćanje“. Ovdje imam i zamjerku, jer je šteta da uz tako fino ulje ide obični kupovni kruh, taj dio valjalo bi poboljšati.
Plate su stigle za nešto manje od pola sata, a iako je riječ o 4 porcije, poslužene su na dva velika ovala. Škampi su bili fini i veliki, orade (odnosno brancini) također, a lignje su mi bile top, sočne i mekane. Dagnje su također fino sjele (ajde, ne bi smetalo da je bila pokoja više), dok je tuna nažalost bila malo presušena. No, sve u svemu, kad čovjek skupi dojmove – jela su fina i ponovno bih se vratio, posebno zbog jedne dodatne stvari, koja pokazuje kako znakovi pažnje uvijek pale.
Naime, iako sam popio već prije naručeno piće, konobar je došao, natočio Žlahtinu i rekao – „evo naša domaća, da vas počastimo, i ako želite još – samo zovite“. Naravno, nisam tip koji odmah skače na besplatnu čašu vina, ali kad sam je popio, konobar je bez pitanja donio novu, rekavši „šteta je ne popiti još jednu“. Svaka čast na takvom pristupu i znaku pažnje.
Dođite žedni i gladni: Zagorske adrese na kojima se fino pije i jede
