Galerija
Grossglockner alpska cesta
Ovu smo autocestu ostavili za sami kraj, odnosno njome smo se vraćali doma. Jasno, vraćali smo se preko Italije jer smo još jednu noć prespavali u Udinama. Jednostavno, Italiju je grijeh ne obići ako se pruža bilo kakva prilika. No, vratimo se mi na ovu cestu. Sa svojih 40 – ak kilometara prolazi kroz nacionalni park Hohe Tauern i spaja pokrajinu Salzburg s Koruškom. Naravno, vožnja njome se plaća, i to nemalih 45 eura za jedan dan, ali jednostavno, toliko je lijep doživljaj, da vrijedi svakog centa.
S naše strane cesta je krenula na otprilike 900 metara visine i onda je krenuo praktički „vječni“ uspon. Odmor i obrok smo napravili na najvišoj točki Edelweissspitze, koja se smjestila na 2504 metra. Tu smo imali i zanimljivu situaciju – dolazak djelatnice iz hitne koja nas je upozorila da sklonimo stvari sa stola, jer uskoro slijeće helikopter po ozlijeđenu osobu. Tako da, imali smo i „show“ uživo, i dobro da na elisa nije otpuhala.
Ceste je inače zavojita „do bola“, pa nije ni čudo da ovdje dolazi i cijela vojska bajkera. Potrebno je proći mnoge serpentine, ali svako malo iz usta vam izađe „wow“, jer je sve toliko nevjerojatno. Može se zastati na više mjesta uz put, a mi smo jednom stali kako bismo se „družili“ s ovcama i kozama koje šeću uz cestu. Bitno je i napomenuti kako cestu ne možete koristiti dobar dio godine, jer je zbog niskih temperatura i snježnih uvjeta otvorena od svibnja do listopada.
Zell am See
Grad koji broji nepunih 10 tisuća duša, bio je naša destinacija i na samom odlasku, prije nego što ćemo krenuti put gore spomenute alpske ceste Grossglockner. Prilično je jasno da vrvi turistima, tako da je i sam centar ispunjen brojnim restoranima i suvenirnicima. Također, smještajni kapaciteti su rekao bih, prilično veliki, a nemoguće je ne zapazit nekoliko luksuznih hotela na samom jezeru, poput hotela Grand.
Mi smo se odlučili prošetati centrom grada, a kako je sve malo i kompaktno, ubrzo smo se spustili niže i do jezera. Sve je naravno čisto i uredno, dio vremena smo utrošili i u dječjem parku, a onda vidjeli kako se u blizini iznajmljuju razna prometala za vožnju jezerom. Naravno, nama s troje male djece i psom ne igraju ulogu ni pedalina ni SUP daske, pa smo zato iskeširali 50 € za električni brod, djeci stavili pojase za spašavanje i krenuli u vožnju. Inače, uvijek valja imati nešto keša, jer Austrija nije u potpunosti „cashless“ zemlja, čak i na mjestima gdje biste očekivali da je.
Vožnja traje sat vremena, što je dovoljno za obići jezero od početka do kraja i stvoriti si još jednu lijepu uspomenu. I dovoljno kratko da najmlađi u brodu ne „podemone“ i ne skoče od hiperaktivnosti u jezero.
Što smo još radili u predivnoj Austriji, čitajte sutra u zadnjem dijelu putopisa...
