Zbog ljubavi prema zemlji, teško napuštam Vijetnam. A još teže ulazim u Kambodžu! Razlog - poplave i kiše. Još je uvijek kišna sezona, a zbog svih tajfuna koji konstanto bombardiraju obalu kineskog mora, poplave su trenutno najveći problem.
Slijedi vožnja od 16 sati, koja baš i nije bila toliko udobna. Ajde dobro, recimo da je, sve do granice sa Kambodžom gdje počinju prvi problemi. Zbog festivala i vikenda, ljudi putuju natrag u Kambodžu i stvaraju se dugi i ogromni prometni čepovi. Kolone koje se protežu kilometrima... Prenatrpani automobili, motori i druga prijevozna sredstva upitnog porijekla. Ovo više vuče na Indiju nego Kambodžu. Frajeri se voze na krovovima, haubama, košarama... Totalno drugačija priča od Vijetnama. Mislio sam da Vijetnam ima problema sa siromaštvom, al' ovo je gore. Smeće pored ceste, blato, jadni nagužvani ljudi... Izgleda da je genocid za vrijeme vladavine Pol Pota ostavio dublju ranu nego ljudi misle, ranu koja još teško krvari.
Imam samo 12 dana u Kambodži, ali mislim da je to i dovoljno. Puno ljudi na putu napominje da postoji tek par gradova koji su „must do“. Ova tura je puno sigurnija. Moji sponzori iz agencije Da, Da, Da želim putovati! me časte s otkrivanjem Kambodže. A to znači da imam vodiča na raspolaganju 0-24 što mi zapravo i odgovara. Već sam 2 mjeseca na putu i trebam mali odmor i predah – ovo fenomenalno paše.
Jay, simpatičan Kambodžanin koji priča savršeni engleski s miksom australsko-kambodžanskog-engleskog naglaska, vuče nas van iz busa i sami krećemo prema trajektu. Prva destinacija nam je Phnom Phen, glavni grad Kambodže. A jedini put do njega je preko rijeke. Stižemo do pristaništa. Ovo ne izgleda kao nijedno trajektno pristanište u Hrvatskoj. Zamislite scenu iz Mad Maxa, postapokaliptičnog filma gdje je sve blatno, masa ljudi, smeće... Nemojte misliti da pljujem po zemlji, samo prenosim doživljaje. Kambodža je zemlja ljubavi i osmijeha, jednako kao i Vijetnam, samo imaju puno težu borbu sa siromaštvom.
Ogromna vrata vezana hrđavim lance sprječavaju rulju da panično pokuša osigurati svoje mjesto na trajektu. Da stvar bude gora, pada ogromna kiša i lokve vode i blata su svugdje. Jay riješava situaciju i prvi stižemo na trajekt. Osjećam se odvratno, svi ovi ljudi čekaju satima za svoja sjedala, a ja, bijeli zapadnjak dobivam prvo mjesto. Gadan, ali neizbježan osjećaj. Nisam više sam, ovo je organizirana tura i moram slušati savjete svog vodiča. Da nije bilo njega, čekali bi i preko 10 sati u redu. Trajekt kreće i prelazi prljavu blatnu rijeku kojoj je vodostaj 10 puta veći nego inače zbog poplava. O valovima i sigurnosti da ne pričam. Mad Max – točno to, ali bez nasilja.
S druge strane uzimamo tuk-tuk koji nas vozi do Phnom Penha. Moram napomenuti da su Azijati majstori improvizacije. Tuk-tuk je krpan raznim komadima metala i pitaj-boga-čega. Ali šljaka. A ako šljaka - OK je. Sat i pol vremena kasnije stižemo u glavni grad. Sam ulaz u grad čini mi se kao ulaz u selo, ali svakim metrom dalje, približavamo se centru i tu počinje transformacija. Hoteli, barovi, hramovi... Vijetnam nema toliko hramova i budizam nije toliko pristuan kao ovdje. Prestaje kiša i otkriva se prava čar Kambodže. Uz sivilo oblaka osjeća se jaki kontrast boja grada i neba. Budistički monkovi šetkaraju u svojim žarko narančastim haljama, zlatni hramovi bodu ljuto u oblake, ljudi se vraćaju na ulice. Ono što čini ovaj dio Azije čarobnim su ljudi. Osmijeh na svakom koraku, bez obzira na siromaštvo. Ono što me čeka u Phnom Phenu i ostatku Kambožde otkrivam sutra, a vjerujte mi, puno je toga da stane u jedan članak.
