Gazimo duboko u Asturiju, dva kilometra od Navie, stanice u kojoj će nam Albergue San Roque biti privremeni dom. Do Santiaga de Compostele ima ih još koliko hoćeš, ali ne razmišljamo o tome. Uostalom, koliko god da ih ima u danu, “zadnja dva“ nikada ne daju misliti o ničemu drugom osim o tušu, hrani ili cañi lokalnog piva. Ne nužno tim redoslijedom. Danas iznimno razgovaramo o španjolskim krpeljima jer je Nicolas, moj suputnik tih dana, pronašao malu crnu beštiju na nozi. Nezgode na Caminu se događaju, ali na kraju sve bude dobro. Ako nije dobro, nije kraj.
U šetnji španjolskim sjeverom čula sam priče o ugrizima pasa lutalica, sunčanicama i slomljenom kuku. O tome kako kriva školjka u paelli zakomplicira stvari objasnio je francuski par na brdašcu kraj Lareda. On je bio zelen u licu, a ona je s hodočasničkim vodičem u ruci računala je li se bolje vratiti pješice ili nastaviti autostopom. Ispraznila sam im vrećicu aktivnog ugljena, rehidromiksa i probiotika pa zaželjela sreću. Sreli smo se navečer, u kuhinjici samostanskog prenoćišta, gdje su jeli juhu i punili baterije.
Onima koji misle da je empatija izgubljena vrsta, Put sv. Jakova treba prepisivati na recept. I peregrinosima koji ne hodaju iz nevidljivih razloga, put žutih strelica vraća vjeru u ljude. Dok se najmanje nadaš, duboko u šumi simpatična Španjolka stisnut će kočnice na biciklu i upozoriti te da si krivo skrenuo. Kad ti je dosta svega, konobar može počastiti vrućim churrosima i napolitanom pa poželjeti buen Camino. Nogometni trener iz Kanade presavijen u joga pozi goluba na travnjaku prenoćišta upozoriti da ahilovu ne treba forsirati jer može "puknuti kao kokica" i otkazati poslušnost, pa se i narugati povratkom kući.
Tamo, na španjolskom sjeveru, čini se kao da je dobrota zarazna; domaći brinu o hodočasnicima i nekako uvijek dođe ono što ti treba. A peregrinosi se prepoznaju iz aviona. Kod za prepoznavanje: podočnjaci, nos koji je pocrvenio na nemilosrdnom suncu, eventualni štapovi za hodanje i Jakobova kapica, zakačena na ruksak, kraj mokrih majica i čarapa koje se klataraju na vjetru.
U skladu s pričom, Nicolasov krpelj nije dobro prošao. Prokuhani vrućinom i išibani vjetrom stižemo u San Roque, gdje zlatni domaćin Aurelio kirurškim potezom pincete rješava uljeza. Nagriženima od napornog dana, nudi nam vodu i mjesto za stolom pa iskreno zainteresiran pita otkuda smo, štambiljajući hodočasničke putovnice. Strpljivo pokazuje prenoćište, s toliko pažnje kao da to ne radi svaki dan po deset, petnaest puta, pokazujući gdje ćemo ostaviti "radioaktivne" tenisice, a gdje spavati, pružajući jednokratne plahte i jastučnice. Iako je gnjavaža za nošenje, vreća za spavanje pokazala se itekako korisnom jer nema svako prenoćište na raspolaganju deke. A i u nekima ih je bolje preskočiti.
„Nemojte sad plaćati. Najprije dođite sebi. Hodanje ne završava ulaskom u albergue nego tušem. I ako bilo što trebate, tu sam. San Roque je danas vaš dom“, govori velikodušno Aurelio s takvom toplinom da se prenoćište s dvadesetak ležajeva na kat čini kao vila s bazenom. Preporučuje super mjesto s hamburgerima za večeru i pozdravlja nas do sutra.
Nakon "operacije krpelj" i tuša, spuštamo smo se do grada, gdje srećemo Amerikanca i Španjolca kako piju pivo na rivi i pričaju o tetovažama. Bill The Bible i Ignacio dijele naš dnevni ritam prijeđenih kilometara, ali ne i broj popijenih Estrella, za koji bi se trebalo svojski potruditi. Uz prazne boce, na stolu je i nezaobilazni Novi zavjet od kojeg se Bill ne odvaja. Njegova dnevna rutina sastoji se od mise nakon hodanja i lagera, a prije nego što će ustati i krenuti prema lokalnoj crkvi pokazuje tetoviranu ružu na prsima i čeznutljivo priča o novoj uspomeni od tinte koju želi napraviti na cilju, kada stigne do Santiaga de Compostele.
Nekoliko tjedana kasnije, pred izlogom salona za tetovažu shvatila sam kako Bill nije jedini koji se želi vratiti s trajnim suvenirom. Fotografija velikog križa svetog Jakova, čija su koplja i ljiljani utisnuti u podlakticu nekog hodočasnika, baš kao i onih s motivima Katedrale ili hodočasničke školjke, ima u izobilju.
Bill poneznamkojiput poziva Ignacia da mu se pridruži u crkvi, ali ovaj se ne da. Ignorira Billa, potežući gutljaj piva umjesto odgovora i pilji u brodove kako se klackaju na valovima. Sjedeći na popodnevnom suncu, temu po temu, val po val, stižemo do čudnovatih plastičnih boca s nedefiniranom tekućinom koje vise po španolskim šumama. Služe kao klopke za predatore, nimalo bezazlene azijske stršljene, što napadaju pčele. Opleli smo i o tome čija je pčelica Maja pa krenuli o crtićima iz djetinjstva. U novoj rundi pića stigla je i tortilla de patatas, jestiva maskota Camina od jaja i krumpira koja danima spašava od gladi. Srećemo je na svakom koraku, a nigdje nije ista.
Na Caminu ljudi dolaze pa odlaze kao bubamare s dlana. Oni koji se zadrže, ostave dubok trag. O prijateljstvima i ljubavima s Puta se pišu romani. Nije teško pogoditi zašto – ako smo si dobri dok smo gladni, neispavani, umorni, živčani zbog žuljeva ili bolova u koljenu, nakon hodanja, tuša i večere bit ćemo si najbolji. I super je što nema fejka. Kome se ne priča, ne treba nikome ništa objašnjavati; nakon buen Camina okej je produžiti dalje i posvetiti se hipnotizirajućim korama eukaliptusa, jutarnjim pokličima pijetlova ili ekscentričnim liticama koje nedostaju još dugo nakon slijetanja u Zagreb.
Zgodno je i kako nikoga nije briga „tko“ je ispod uniforme. Bilo menadžer ili kipar, do "stvarnog života" stižemo nakon aktualnih pitanja: „Do kuda ideš danas? Gdje spavaš? Si vidio kako je lijepa pješčana plaža u Laredu? Jesi probao cachopo, meni je savršen? Jel i tebi sidra bezveze?“. Tek kada se potroše prave riječi, krene nabrajanje članova obitelji ili računanje razlika u godinama.
Tako je bilo i s Benom. Puno prije nego što je Ben biolog ispričao kako je dobar dio života proveo kao stjuard, rekao mi je kako ga umaraju velika društva. Kao i da obožava mačke, bez obzira na to što je alergičan na dlaku – životinjsku, ali i vlastitu. Objasnio kako više voli pričati sa ženama nego muškarcima jer mu mačizmi idu na živce.
Češkajući bradu koja ga je iritirala s planovima za posjet brici, filozofirao je o životu, Caminu i ljudima. Kilometre prije nego što se razvezao o tome zašto nikada neće zaboraviti prvi dan na poslu u KLM-u, ispričao mi je kako je došao u Španjolsku po izgubljenu inspiraciju. Pronaći mir. Prestati pušiti. Paleći cigaretu ispred prenoćišta koje je nekoć bila škola u kojoj su predavale opatice govorim Benu kako nam je zadnji razlog zajednički. O divljačkom vjetru koji je prodrmao avion i iscijedio boju iz lica kabinskog osoblja Ben mi je pričao kasnije, između zalogaja rabasa, mesnatih kolutova prženih španjolskih lignji.
„Mislio sam da je normalno to što avion pleše na vjetru pa se nisam zamarao. Kasnije su mi rekli da se takve stvari ne događaju. Početnička sreća", smije se Ben.
Dok odlazimo iz Navie prema Ribadeu, zadnje stanice na kojoj ću plavetnilo Biskajskog zaljeva nositi na desnom ramenu, razmišljam o rastancima. Koliko god da se navikneš, knedla u grlu je tu. Tako je bilo s Benom. A i s Mariom, kojoj smo bili jedni od prvih gostiju. Maria je tek našla i otvorila albergue. Ili bolje rečeno, albergue je našao nju. Tjednima je tražila pravu lokaciju, ali nije imala sreće. Sve dok joj se nije javio vlasnik prenoćišta, upravo ovog na čijoj terasi Nicolas kvari domaće vino pijuckajući kalimotxo, ili bambus na španjolski način, i prepustio joj mjesto.
Otkako smo ušli u tu staru, udobnu kuću kojoj ne fali šarma, vibra je postajala sve bolja i bolja. Možda zbog vina, ili đuveđa koji će me uvijek podsjećati na Camino. Poznati mirisi iz kuhinje odvlače nas iz vrta za veliki drveni stol s loncem iz kojeg se puši jelo koje u kombinaciji s jajima na oko i rižom Španjolci zovu pisto, a Nicolasa i mene podsjeća na dom. Lako što podsjeća mene, ali kakve veze Nicolas ima s Hrvatskom? Baš nikakve, osim što obožava neretvanski restoran u Berlinu.
Tamo tradicionalno ide na „Pola-Pola“, gdje se na tanjuru đuveđ druži s rižom, ćevapima, ražnjićima i prženim krumpirićima. Drugih pilgrimsa nije bilo, osim Marijine prijateljice i njene genijalne klinke s kojima smo kliknuli na prvu. Zalogaj po zalogaj, gutljaj po gutljaj i svi su izgovarali "đuveđ" kako treba. Večera je prerasla u tulum i minikoncert na kojem je Nicolas otpuhao prašinu s klavira i gitare. Red pjevanja, red smijeha i vrijeme do spavanja nam je polako iscurilo.
"I ja bih isla u krevet, da mogu", zijevne Maria i doda kako čeka još dva gosta koji stižu oko ponoći.
"Hodočasnici? Tako kasno?", čudimo se.
"Mladenci, koji su se upravo vjenčali", nasmije se.
Upoznali smo ih sutradan, kada su nam za doručkom ispričali kako će krenuti originalnim Primitivom prema Santiagu de Composteli. Od silnih puteva koji vode prema cilju, svatko ima omiljeni.
Hodajući prema zadnjoj stanici s pogledom na Biskajski zaljev razmišljam i o najpopularnijem albergeu na Caminu del Norte, gdje otac Ernesto govori kako je upravo njegovo prenoćište jedno od najvažnijih mjesta na ruti, misleći pritom na društveno koristan projekt kojim se bavi, ali o tome nekom drugom prilikom. Kao i na priču o ljubavi i slobodi koju gladnim ušima otkriva hodočasnicima, ali više topline sam osjetila kod Marie.
Kako se približavamo cilju, to su očekivanja od kraja veća. Bez obzira na to što je stvar u putovanju, a ne završetku, posljednja stanica zapečati Put. Hoće li se nešto promijeniti na tom, "posebnom mjestu"? Nakon stotine prijeđenih kilometara hodočasnicima je dolazak pred Katedralu svetog Jakova u Santiago de Composteli snažno iskustvo. Istovremeno su preplavljeni emocijama, sretni i tužni, ispunjeni i sjetni, a neki su i potpuno prazni jer nisu sigurni što trebaju osjećati.
Iako Camino traje cijeli život, teško je zaustaviti očekivanja. Neki odluče produžiti do Finisterre i slavnog svjetionika na kraju svijeta - Fara de Fisterre. Taj dio Camina koji počinje, a ne završava u Santiagu de Composteli, vodi do mjesta koje je nekoć bilo kraj poznatog svijeta. Negostoljubiva stjenovita obala zove se još i Costa de Morte (Obala smrti), zbog groblja brodova ispod površine koji su na podmuklim stijenama završili svoje putovanje.
Nekoć se kraj Camina ondje obilježavao ritualnim paljenjem odjeće kako bi se otpustila prošlost, ali zbog opasnosti od požara to se danas više ne preporučuje. Umjesto vatrom, neki odluče isprati ono što više ne trebaju u oceanu pa odabrati kamenčić s plaže Langosteire, koji će ponijeti kući. I predivna Muxía može poslužiti kao posljednji pozdrav od Camina, mnogima puno ljepša od turističke Finisterre. Jedna od ljepota Camina leži upravo u tome da svatko može odabrati svoju posljednju stanicu na kojoj će se zaokružiti prikupljena iskustva, baš kao i samu rutu ili tempo, i mahnuti onome što im više ne treba. No ne treba forsirati "poseban osjećaj" pod svaku cijenu. Ponekad se pojavi tek kada se prestane tražiti.
Uživancija na jezeru: Drvena kućica s terasom na kojoj možete i roštiljati
