Stare dijelove Budimpešte, Budim i Peštu, kroz povijest je dijelio moćni Dunav, a spajali su ih mostovi čak iz doba Rimljana. Danas su ujedinjeni u mađarsku prijestolnicu na Dunavu a mostovi koji ih povezuju plijene poglede svojom ljepotom i pričaju zanimljive priče.

Većina ih je doživjela istu tragičnu sudbinu za vrijeme Drugog svjetskog rata kada ih je uništila njemačka nacistička vojska prilikom povlačenja pred Saveznicima.

Nakon rata obnovljeni su – neki u starom ruhu, neki u modernijem, no svi se slažu: mostovi su jedan od najljepših simbola Budimpešte. Izdvojili smo najzanimljivije, barem do slijedeće posjete.

Jedan od njih je Arpadov most zavidne prošlosti. Naime, na istom mjestu ovdje su i stari Rimljani imali svoj most. Iako su postojali planovi o gradnji novog, oni su odgođeni zbog Drugog svjetskog rata. Nakon rata Arpad most je otvoren pod nazivom Staljinov most, no ubrzo je Staljin umro, svi su odahnuli i dobio je današnje ime.

Most koji je slučajno ubio sportsku ikonu

Margitin most drugi je najstariji most u Budimpešti. Vodi preko riječkog otoka zvanog Margitin otok, koji je popularan rekreacijski centar i oaza parkova na Dunavu. Posvećeni su kćeri kralja Bele IV.

Kao i ostali mostovi, stradao je u Drugom svjetskom ratu – doduše, malo ranije nego drugi. Godine 1944. došlo je do slučajne eksplozije u kojoj su poginule stotine civila, njemački vojnici, putnici u vlaku koji se prevrnuo i pao u rijeku, te židovski (prisilni) radnici. Među tim židovskim radnicima bio je i višestruki olimpijski pobjednik Endre Kabos.

Početkom 2000-ih most je renoviran jer je postao opasan za korištenje, no čak i kad je zablistao u novom izdanju, tragična aura ga nije napustila. Privlačio je toliko ljudi kojima je bilo dosta života uslijed financijske i osobne krize, da je inspirirao Janosa Aranyja, mađarskog ''Shakespearea balada'' da ih opjeva u svojoj baladi o mostu.

Ime inženjera Ernesta Gouina koji je dizajnirao most urezano je u Eiffelov toranj zajedno s još 71 imenom slavnih francuskih znanstvenika.

Elegancija na sovjetski način popraćena korupcijskom aferom

Elizabetin most bio je još jedan most u nizu kojeg su raznijeli Nijemci prilikom povlačenja krajem Drugog svjetskog rata. No, ovaj nije izgrađen po uzoru na stari, već je podignut u novom, modernijem stilu – u postratnoj komunističkoj Mađarskoj ornamenti na mostu su predstavljali buržujski kič, tako da je podignut u jednostavnom, čistom izdanju, a danas ga mnogi smatraju najelegantnijim mostom Budimpešte.

Njegovu gradnju na kraju 19. stoljeća obilježio je jedan detalj koji zvuči tako poznato: ugledni član Gradskog vijeća odlučio je podmititi koga treba da proda svoj komad zemlje na obali Dunava po puno većoj cijeni. U to doba položaj zemljišta i oštar zavoj kojim se most nastavlja u cestu nije predstavljao naročit problem jer se promet uvelike odvijao sporijim konjskim zapregama. No, s vremenom je dolazilo do brojnih prometnih nesreća, pa je brzina na tom dijelu strogo ograničena.

Posvećen je Elizabeti od Bavarije, slavnoj kraljici nadimka Sisi, koja je ubijena 1898. godine.

Most ratnih bubnjeva i revolucija

Széchenyijev lančani most najstariji je most na Dunavu u Budimpešti. U vrijeme gradnje, sredinom 19. stoljeća, sa svojom širinom od 202 metra na sredini, bio je jedan od najvećih mostova na svijetu.

Podigao ga je, između ostalih, škotski inženjer Adam Clark koji se tijekom gradnje mosta zaljubio u Budimpeštu ali i domaću curu koju je oženio. Nije ni slutio koliko će ga živaca koštati njegova ljubimica (Budimpešta, ne supruga).

Kada je počela mađarska revolucija 1848. godine, podržao je prosvjednike. Austrijska vlast planirala je raznijeti most kako bi spriječila rulju da pređe na drugu stranu – srećom, njihovi planovi su pali u vodu jer detonacija nije prošla uspješno, a mostu je nanesena minimalna šteta.

No, kasnije je Clark saznao kako sada pak mađarski revolucionari žele raznijeti most kako bi spriječili Austrijance da pređu. Sastao se s jednim od vođa pobunjenika i uvjerio ga da nema potrebe za radikalnim rješenjima.
Kada je spasio vlastiti most, posvetio se gradnji gradskog tunela, a nakon smrti postao je neslužbeni narodni heroj Mađarske. Zanimljivo, u svojoj škotskoj domovini je relativno nepoznat.

Što se dalje događalo sa slavnim mostom? Izvukao se dva puta, ali treći put je konačno raznesen. Pogađate, bili su to opet Nijemci 1945. godine. Ponovno je podignut 1949. godine, a s vremenom je postao jedan od najpoznatijih simbola i predmet urbanih legendi vezanih uz njegove okamenjene čuvare.

Naime, krase ga velike skulpture lavova, a često ćete čuti kako nemaju jezik – metodom pokvarenog telefona nekako se razvila priča i o tome da se kipar bacio u rijeku kada ga je javnost ismijala zbog ove greške. Istina je ipak da lavovi imaju organe na broju, samo se jezici ne vide iz perspektive pješaka. Kipar je svoje djelo nadživio, ponosan.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju