Sve one stvari i iskustva koje želimo ostvariti i doživjeti za života nazivamo „bucket list“. Bespuća interneta kažu kako sam pojam dolazi od izraza „kick the bucket“ koji prevodimo kao „umrijeti“, tako da bucket listu možemo prevesti kao „listu stvari prije smrti“. Sam izraz sigurno je dosta popularizirao i film „Bucket List“ iz 2007., gdje su sjajne uloge odigrali Jack Nicholson i Morgan Freeman.
Kao i svi, i moja malenkost ima neke stvari na bucket listi. Neke od njih sam ostvario, neke se nadam da hoću, a neke vjerojatno neću nikad. No, dogodilo mi se srećom, da doživim iskustvo vrijedno bucket liste, a da to tek shvatim nakon što sam to iskustvo proživio. E pa, ovo je priča baš o jednom takvom iskustvu koje se dogodilo na afričkom kontinentu.
Ludi i nevjerojatni grad
Prije malo više od šest godina, nas osam (da budemo precizni, 4 para) otisnulo se na put u Maroko, točnije potpuno ludi i nevjerojatni grad – Marakeš. Na tom putu smo vidjeli i doživjeli štošta, naučili da se u Maroku plaća valjda i zrak i da za apsolutno sve stanovnici pružaju ruku i traže novac. Naučili smo se i cjenkati i shvatili da ako te odbije Hakim na jednom štandu, da te za istu cijenu neće odbiti Mustafa na drugom. Gledali kobru na glavnom gradskom trgu dok je "izvlači" svirač flaute. Jeli jastoge na obali Atlantika (grad Essaouira) po smiješnim cijenama jer doslovno šeću obalom. Ali i pomalo se razočarali u marokansku kuhinju, jer unatoč moru začina kojima vrve ulice, gdje god i što god smo jeli, nedostajali su upravo – začini.
No, jedna stvar nas nije razočarala i post festum je završila na mojoj bucket listi – putovanje u Saharu. Po dolasku u Maroko smo bili sigurni samo u jedno, da želimo obavezno vidjeti pustinju i u njoj provesti koji dan. Smještaj nismo uzimali prije, već na ulicama Marakeša ušli u nekoliko agencija te se odlučili za onu koja nam je izgledala najpristojnije i naravno – dala najbolju cijenu. Za samo postizanje cijene sjećam se da smo došli blizu dogovora, no ne ga i postigli nakon 15 - ak minuta pregovaranja.y
Umijeće pregovora
Pregovarao sam ja, te na kraju, kako nikako nisu htjeli prodati aranžman po cijeni koju sam tražio, pomalo teatralno izašao van s cijelom ekipom i zahvalio se na ponudi. Naravno, proglašen sam ludim jer za „male pare uništavam izlet“, no doslovno za 45 sekundi za nama su došli i iz agencije i rekli „Sir, it is ok“, te pristali prodati izlet u Saharu po cijeni koju smo tražili. Naš put trajao je par dana, išli smo autobusom, a ako me pamćenje ne vara – ostali smo dvije noći. Po putu se staje na zanimljivim lokacijama od koje valja izdvojiti Ait Ben Haddou gdje je sniman Gladijator (s Russellom Croweom), a destinacija do koje valja doći je gradić Merzouga, 50 – ak kilometara od alžirske granice.
I dok smo prvu noć proveli u nekom hotelu gdje smo se doslovno smrzli, drugu noć smo spavali u velikim šatorima usred Sahare. Nije to bio neki luksuz, jer luksuzni smještaji kojih naravno ima puno više koštaju, ali iskreno, nije ni morao biti. I danas pamtim kako smo se „ukrcali“ na deve (svako svoju) i jedno sat vremena jahali do tih šatora. Na devama smo izvadili i koju bocu pića, tako da smo nazdravljali dok su nas pustinjske lađe vodile bespućima pijeska.
U pustinju smo stigli u sumrak, smjestili se, te se popeli na dovoljno visoku dinu uz par boca pića – jer mi to zaslužujemo. Uživati u dobroj čašici usred pustinje (bio je 11. mjesec i skroz dobro vrijeme) s pogledom na svjetla s alžirske strane granice je neprocjenjivo, te mi dan danas ostaje jedna od najdražih stvari s putovanja. Kao i spuštanje s te dine do šatora, nakon više tih čašica.
Ali, glavna stvar je ipak pojavljivanje sunca na obzoru. Buđenje je oko 4 i nešto jer rano sviće, opet smo se popeli na našu dinu, te čekali svitanje. Taj osjećaj ne mogu opisati ni slika, ni riječi, jednostavno ga valja doživjeti i u njemu uživati. Čak i ne treba gubiti vrijeme na slikanje, već pamtiti taj trenutak, kojeg se i nakon šest godina živo sjećam.
Brzo nakon svitanja, uslijedio je povratak, a zanimljivo bi bilo i da nas osam opet posjetimo Maroko. I to recimo s pojačanjima. Naime, prije šest godina potomstvo svih nas šest iznosilo je ravno – nula. Danas, broj potomaka je osam.
Očito, ima nešto čarobno u toj brojci, pa tko zna, možda uskoro dođe vrijeme za još jedan izlet do Sahare…
Grad koji nudi nevjerojatan odmor u luksuznim hotelima za cijenu "tako jeftinu da je zapravo nestvarna"
