Ana, objasni ljudima kako si krenula na put, gdje si sad, i od čega preživljavaš...
Na put sam krenula sredinom travnja 2013. Plan je bio krenuti točno 1. travnja zbog zafrkantskog datuma jer mi ionako nitko nije vjerovao da ću od Zagreba do Bora Bore stvarno putovati isključivo autostopom. Nažalost, nisam krenula 1. aprila jer je prijatelj s kojim sam stopirala do Turske u Andori odlučio nabaviti skateboard i na njemu doskejtati u Zagreb. Malo je zakasnio, i iz razno-raznih drugih razloga sam ipak krenula sredinom travnja. Skoro dvije godine kasnije, nalazim se na otočiću u Maleziji gdje čekam da prođe sezona uragana kako bi uskoro mogla krenuti prema Australiji na jahti - koju sam također „ustopala“.
Priznaj da si varala!
Sorry, ali ne! Svako novo jutro samu sebe zabavim činjenicom da u zadnje dvije godine ni jednom nisam prekršila svoje manje-više jedino pravilo i platila vožnju na svom putu do Bora Bore. Imala sam dvije situacije u kojima me pogranična policija u Turkmenistanu i Kini nije htjela pustiti da autostopiram, ili hodam između dva check-pointa na granici, nego su me prisilili da platim minibus ako želim ući u državu. Obzirom da je to bila njihova, a ne moja dobra volja, smatram da nisam prekršila svoje pravilo.
Prvu godinu sam putovala s 18 različitih stopera koje sam upoznala po putu, a drugu godinu sam odlučila biti super jaka ženska i stopirati sama. Oba iskustva su bila poprilično nevjerojatna – svako na svoj način.
Otkud novac?
Od ušteđevine. „Preživljavanje“ je malo nezahvalna riječ jer trenutno živim život na način koji me jako veseli. Uštedjela sam radeći u svojoj agenciji za digitalni marketing i prodaju prava na digitalne fotografije. Kada je internacionalni klijent krajem 2012. godine radi financijskih poteškoća zatvorio ured u Zagrebu, što se odrazilo na poslovanje agencije. Tu sam odlučila napraviti rez i ispuniti si dugogodišnji san da od Zagreba do Bora Bore dođem autostopom. Nisam požalila zbog te odluke, dapače.
Samo putovanje ne košta puno (iako je to jaaako relativno) jer putujem isključivo autostopom, a spavam posvuda u vreći za spavanje – od plaža, parkova i benzinskih postaja, do hramova i džamija. Odmorim i kod lokalnih obitelji koje me često pozivaju u svoje domove, a prespavam i u hostelu. Moji troškovi se svode na hranu, higijenske potrepštine, osiguranje, ponekad na hostele i vize, koje su zapravo jedina stavka koja se nikakvom (meni poznatom) alternativom ne može izbjeći.
Da imam puste milijune, koje nemam niti ih imam ikakvu potrebu posjedovati, i dalje bih putovala na isti način, jer su ljudi s kojima svakodnevno dolazim u dodir, iskustvo ovakvog načina putovanja i razvijanje uličnih vještina meni neprocjenjiv dio osobnog rasta i neopisive sreće koje ovo cijelo putovanje donosi.
Obzirom da svoje priče još uvijek nigdje javno ne objavljujem, mali djelić putopiskarija možete slobodno popratiti ovdje.
Može li neka anegdotica s putovanja?
Evo ti jedna blesava s ceste na južnom dijelu Tajlanda prema granici s Malezijom. Ustopala sam kamion s likom koji je jedino znao reći OK na engleskom. Stvarno se činio OK sve dok NAMJERNO nije pregazio živog psa koji je ležao na cesti. Inače, Tajland je pun pasa lutalica koji od vrućine, bolesti ili čiste lijenosti malo zalegnu nasred ceste.
Većina automobila potrubi, zaobiđe, ili zastane kako bi potjerali psa, ali ne i moj „OK“ vozač, koji ga je mrtvo-hladno pregazio bez ikakvog upozorenja. I dok sam ja zadržala dah u šoku, lik se držao za trbuh od smijeha. Instinktivno sam skinula japanke s nogu i jednom ga pogodila u glavu, a druga je proletjela kroz otvoreni prozor (jer sam kreten i ne znam gađati s udaljenosti od metra i pol). Odmah sam ga tražila da stane i pusti me van jer čovjek koji ne poštuje životinje, ne poštuje ni ljude.
Tek kad sam spustila noge na usijani tajlandski asfalt mi je sinulo da sam bosonoga i da sam gađala lika s jedinom obućom koju nosim sa sobom (i koja mi je realno potrebna). Muke su se nastavile kad sam sljedećem vozaču koji je stao (i koji također nije pričao engleski) pokušala objasniti zašto stojim na cesti potpuno bosa, ali je ipak dovoljno razumio da me odbaci do prvog dućana s japankama u koji sam ušetala malo „pokisla“ i bosa.
Dobro, ja sam japanke preveo kao „Japanese shoes“, pa su mi se isto smijeli... Nego, najlošije spavanje?
Bilo ih je dosta, ali od ovog se jos uvijek naježim. Stopala sam po zapadnoj obali Burme prema gradiću Ann i taman kad se spustio mrak, zapela sam u malom selu tik do džungle. Obzirom da selo nije imalo nikakvu opciju smještaja, dva draga dečka su me na motorčiću odbacila do malog obiteljskog restorana na samom kraju sela. Kako je u Burmi još uvijek ilegalno prenoćiti s lokalnim stanovništvom, bilo mi je jasno da ću spavati vani, ispred restorana.
Burmanci su inače jako gostoljubiv narod i bez obzira na glupavi zakon, pozvat će vas da prespavate u njihovoj kući, međutim na vama je da kažete NE i poštedite ih problema. Naime, u slučaju da vas pronađe policija, vaši novi lokalni prijatelji će snositi posljedice. Tako je i bilo. Obitelj me je pozvala da prenoćim s njima, što sam odmah odbila kako ih ne bi dovela u neugodnu situaciju, i napravila si ležaj na daskama pored restorana. Dok su me djeca raširenih očiju na lošem engleskom bombardirala pitanjima, žene su mi donijele noćnu lampicu, vrč s pitkom vodom i tanjur riže s orašastim plodovima i sjemenkama u ulju.
Jedna od djevojčica mi je donijela isječak iz novina s divovskim pitonom (koji je bio veći od mene u svim smjerovima) koji je pronađen prije par dana blizu gradića Patheina uz komentar kako nije pametno spavati vani. Obzirom da sam već prije prenoćila u Patheinu, znala sam da je on metropola u usporedbi sa selom u kojem sam se nalazila. Kroz glavu mi je prošlo... ako su tamo pronašli divovskog pitona, što se tek može pronaći u džungli pored mojeg malog sela.
Curica i njezina majka su me još jednom zamolile da prespavam s obitelji u restoranu, ali to nije dolazilo u obzir. Par minuta kasnije pored mog improviziranog kreveta su stajala tri muškarca. Ispostavilo se da su dvojca policajci, a treći je drvosječa koji radi u džungli i živi u kućici pored restorana, a trenutno je u ulozi prevoditelja za policajce koji su me došli ispitati i provjeriti dokumente.
Vjerojatno nikad neću saznati kako je policija doznala za mene, no obzirom na 1.80 cm, bijelu put, velik ruksak, djembe bubanj koji nosim pod rukom i činjenicu da na svojoj ruti zadnjih tjedan dana nisam vidjela niti jednog turista, vjerojatno me nije bilo preteško primijetiti. Usred manje-više tipičnog policijskog razgovora, sve nas je iznenadio vrisak iz restorana i brzinsko pomicanje stolova i stolica. Par minuta kasnije svi smo sudjelovali u lovu na malu zmiju koja je ugmizala u restoran. Lov je završio poprilično loše za zmiju, a meni je postalo jasno da nema velike razlike između spavanja vani ili pod krovom restorana.
Priča je postala još bizarnija kad je pored restorana zastao stari autobus iz kojeg mi je vozač uručio papirić s ispisanom porukom. Poruka je stigla od motoriste kojeg sam ustopala ranije te večeri, a koji je pri pozdravu dramatično rekao da me nikada neće zaboraviti i poklonio mi svoj prsten.
Na papiriću je na lošem engleskom pisalo da autobus vozi do većeg grada u kojem mogu pronaći smještaj i da je on platio moje sjedalo tako da neću prekršiti svoje autostopersko pravilo ako prihvatim njegovu dobronamjernu gestu. Zamolila sam drvosječu/prevoditelja da provjeri s vozačem autobusa da li je poruka istinita, međutim vozač je rekao da nikakvo sjedalo nije plaćeno. To je vjerojatno bila laž da se iskoristi situacija i duplo naplati karta tako da sam odbila bilo kakve daljnje pregovore.
Pozdravila sam policajce, vozača autobusa i drvosječu/prevoditelja, izgrlila obitelj, uvukla se u svoju vreću za spavanje i ugasila malu lampicu na daskama. Bilo je vruće za poludit, ali morala sam biti zavučena u vreću preko glave zbog roja komaraca i malarije koja je prema priči drvosječe/prevoditelja - česta pojava na tom području. Lice sam prekrila maramicama namočenim u sredstvo protiv komaraca i na njima izbušila dvije rupice za disanje. Što zbog vrućine, a što zbog uzbuđenja oko bizarne večeri i zujanja komaraca - nisam mogla zaspati.
Kroz glavu mi je prolazila slika gigantskog pitona iz novina, i mozgala sam si bi li me mogao progutati ovako zamotanu u vreći. Odjednom sam iznad svojih mokrih maramica osjetila dahtanje. Nakon malog srčanog udara, skužila sam da me njuškaju dva obiteljska psa koji su me u nastavku noći odlučili čuvati. Najstvarnije! Cijelo vrijeme su kružili oko dasaka, lajali i režali na svaki šum oko mene i svako malo me došli provjeriti, valjda da se uvjere da još uvijek nisam umrla od straha. A meni se i dalje u glavi vrtila slika divovskog pitona.
Kako je bilo vrijeme ramazana, čula se glasna molitva iz neke džamije. Da sam se nalazila u nekim normalnim uvjetima, ta buka bi me u dva sata u noći jako iritirala, no obzirom na situaciju, glas iz džamije me je smirivao jer sam znala da je još netko osim mene budan. Sljedeće čega se sjećam je drmanje i muški glas koji kaže „immigration police“. Digla sam glavu, pogledala mobitel koji je pokazivao 5:00 i rekla „koji sad pak vrag?!“ Iznad mene je stajao neki novi policajac koji isto nije pričao engleski, ali je znao reći „passport miss“. Provjerio je moju putovnicu i gestikulirao da trebam što prije krenuti dalje. Nije mi bilo jasno čemu žurba ali sam ipak izgrlila vlasnika restorana kojeg je probudila novonastala situacija i krenula dalje sretna što sam preživjela bizarnu noć bez susreta s divovskim pitonom.
Najluđi meni...
Bilo ih je dosta, od kuhanog psa u Uzbekistanu do škorpiona, zmija, morskih zvijezda i crva u Kini, sve do prženih tarantula i baluta u Kambodži. Ali pobjednik svemira je ipak pia! Pia je hard-core jelo iz Laosa. Radi se o „soku“ iz crijeva vodenog bivola koji se pomiješa s mesom. Ako još niste shvatili, „sok“ se odnosi na kakicu mladog vodenog bivola prije nego sto izađe „na sunce“. Servira se uz povrće, ljute začine i ljepljivu rižu. Kažu da je za bolji okus najbolje da se konzumira uz whiskey ili čašu piva, ali vjerujte mi kad vam kažem - ništa na vome svijetu ne može popraviti ni okus ni miris pije.
Najzgodniji ljudi...
Ovo je najteže pitanje. Nemam pojma. Žene su mi svuda bile lijepe, iako sam jako hetero, a za frajere se i dalje tješim da najbolje tek dolazi. Jako se veselim Karibima, navodno im neke važne statistike idu u prilog. Hahaha...
Najljepši zalazak...
I tu mislim da najbolje tek dolazi jer me čekaju mjeseci plovidbe oko hrpe otoka do Francuske Polinezije. Do sada ipak pamtim divan zalazak sunca iznad Kapadokije, jedan potpuno slučajni na cesti za Teheran, onaj na rižinim padinama blizu Yuanyanga, preludo „čipkasto“ sunce na cesti tik prije kinesko-vijetnamske granice, jedan divan s Tonle Sapa, nezaboravni preko hramova iz Bagana, i evo već nekoliko mjeseci gledam lijepe zalaske sunca s Lankawija.
Šaljem vam jednu frišku fotku od prije par dana iz Pantai Cenanga...
Hvala puno Ana, i sretno u nastavku putovanja - pratimo te na fejsu!